HRVATSKA ZA KRALJA TOMISLAVA GOD. 928

Tomislav je oko g. 910 postao knezom Dalmatinske Hrvatske. Vladao je, dakle, u vrijeme, kad su Madzari ugrozili Panonsku Hrvatsku, te se preko nje zalijetali i u njegovu drzavu. Ali "Tomislav bijase mlad i kripak u arvanjih . . ." veli pop Dukljanin, pa je vazda Madzare natjerao u bijeg. Tomislav je nesamo pobjedivao Madzare, on je i obranio Panonsku Hrvatsku i sjedinio je s Dalmatinskom Hrvatskom. Bio je krajni cas, da se to ucini, jer bi se inace Madzari ugnijezdili bili i u Panonskoj Hrvatskoj. Sjedinivsi obje Hrvatske rijesio je Tomislav zadacu koja je po politicko-geografskim prilikama onoga vremena bila vanredno teska, jer je Panonska Hrvatska vezana bila za Podunavlje, a Dalmatinska Hrvatska za Jadransko more. No Tomislav nije prosirio svoju drzavu samo na sjever do Mure, Drave i Dunava; on je na jugozapadu dosao u posjed neretljanskih otoka Braca, Hvara i Visa, pa i same Paganije, tj. Neretljanske oblasti, koja je do g. 917 bila pod srpskim zupanom Petrom Gojnikovicem. Najzad je dobio na upravu i Bizantsku Dalmaciju tj. temat Dalmaciju. Desilo se to ovako:

Bizantski car Roman Lekapen, suvladar Konstatina VII Porfirogeneta, zatrazio je u pape Ivana X (914-928) da posreduje izmedu njega i bugarskoga cara Simeuna, koji je zestoko pritijesnio Carigrad. Roman je taj korak ucinio u sporazumu s patrijarhom Nikolom Mistikom, koji je bio spreman na izmirenje s Rimom. I doista su nesuglasice bile izravnane i crkveno jedinstvo uspostavljeno (g. 923). Patrijarh se odrekao i jurisdikcije nad Dalmacijom, ukoliko je politicki bila u vlasti Istocnoga carstva, prepustivsi je papi. Talio je papa opet postao glava salonitanskoj nadbiskupiji, kako je bio i do g. 732; kad ju je car Leon III silom otkinuo od Rima i podredio carigradskom patrijarhu. Nato je papa posredovao, pa je, uistinu, doslo do mira izmedu Grka i Bugara. Car Roman je, medutim, za vecu sigurnost gledao kako bi pridobio za sebe hrvatskoga vladara. I opet je papa s uspjehom posredovao: Tomislav pristade uz Bizant, a car Roman mu predade upravu dalmatinskog temata. Pored Tomislava je i zahumski knez Mihajlo Visevic sklopio s Bizantom savez: Njega je car imenovao prokonzulom i patricijem, a valjada mu je dao na upravu i dva grada temata dalmatinskoga, Dubrovnik i Kotor. Car je pridobio i srpskoga zupana Zahariju (921-924), koga je nedavno Simeun ucinio zupanom na mjesto nevjernoga Pavla Branovica. Cuvsi Simeun da mu se i Zaharija iznevjerio, plane i posalje vojsku na Zahariju, ali ju je Zaharija u srpskim gorama smlavio. Iduce godine posalje Simeun novu vojsku, s njom i pretendenta za zupansku stolicu Caslava Klonimirovica. Kad je vojska dosla do srpske granice, dodu u njezin tabor na poziv bugarskih vojvoda srpski starjesine da se poklone novome zupanu. No Bugari ih okuju i zajedno s Caslavom posalju u Bugarsku, a onda pregaze Srbiju. Zaharija je, medutim, ostavio zemlju i trazio zaklon kod Tomislava. Ono naroda sto se nije sklonilo u Hrvatsku i u primorske oblasti povedu Bugari u ropstvo. Tako je nestalo Srbije, a Tomislav je postao neposredni susjed Bugara.

Bugari su, dodjuse, osvojili. Srbiju, ali Simeunu ne bijase to dosta. Njemu je bio pred ocima veci cilj: stvoriti drzavu od Crnoga do Jadranskoga mora i Bugarsku staviti na mjesto stare Bizantske drzave. Trebao je, dakle, da osvoji Hrvatsku i crvenohrvatske oblasti Zahumlje, Travunju i Duklju. Zahumski knez Mihajlo je bio u najtjesnjoj vezi s Tomislavom, te se mogao u slucaju pogibli na nj osloniti. Travunji i Duklji ne bijase drugo nego da se i one dadu pod zastitu mocnoga Tomislava. Tomislav im je ostavio domace vladare, da i dalje vladaju.

Tomislav bijase uistinu mocan vladar. U njega bijase 100.000 pjesaka, 60.000 konjanika, 80 velikih brodova, na kojima je bilo bez veslaca po 40 naoruzanih momaka i 100 manjih brodova, svaki sa 10 do 20 naoruzanih ljudi. To su bezuvjetno sluzbeni pouzdani suvremeni podaci, koji potjecu iz carske kancelarije, a koje je odanle uzeo car Konstantin. Tu vojsku ne mozemo sebi predstaviti kao redovnu vojsku, kakvu je imalo Istocno carstvo: To je bila narodna vojska, u koju je morao doci na poziv vladara svaki odrasli muskarac. Tolikoj politickoj i vojnoj snazi trebalo je dati i vanjski znak, a dao joj ga je Tomislav time sto se g. 925 proglasio kraljem Hrvata (rex Chroatorum).

Odnos crvenohrvatskih oblasti prema Tomislavu olaksao je rijesenje pitanja o jurisdikciji salonitansko-splitske nadbiskupije. Do g. 923 izvrsivao je jurisdikciju nad cijelom Hrvatskom biskup ninski, koji je nosio naslov "hrvatski biskup". S povratkom splitske metropolije pod jurisdikciju pape iskocilo je samo po sebi pitanje jurisdikcije splitske nadbiskupije. Ona je to trazila za teritorij Cijele drzave kojom je Tomislav vladao. Tu bijase u pitanju ne samo izravni teritorij kralja Tomislava, nego i neizravan teritorij crveno-hrvatskih oblasti, gdje su bile biskupije dubrovacka, stonska i kotorska. Zahtjevu splitskoga nadbiskupa protivio se, u prvom redu, hrvatski biskup Grgur. Da se to pitanje o jurisdikciji rijesi, obrati se Tomislav na papu Ivana X s molbom da sa sva ta pitanja rijese na crkvenom saboru u Splitu. Sabor se sastao g. 925; na nj su dosli i srpski velikasi. Sabor je zakljucio da se jurisdikcija nadbiskupa splitskoga protegne na citavu Tomislavovu drzavu, sve na jug do Kotora. Hrvatski se biskup ima pokoravati nadbiskupu splitskom, kao sto i . svi drugi biskupi. A "ako bi kralj Hrvata i hrvatski velikasi pozeljeli, da sve dijeceze unutar granica nase metropolije stave pod vlast svoga biskupa (a to je ninski biskup), onda nijedan od nasih biskupa nece u citavoj njihovoj zemlji ni krstiti, ni crkve ni svecenike posvecivati". Po ovom bi se zakljucku moglo desiti da bi biskupije stonska, dubrovacka i kotorska mogle doci pod hrvatskoga biskupa, a mogle bi doci pod njega samo onda, ako su zajedrio s njim pod hrvatskim vladarom.

Uto je Simeun zakljucio, da obracuna s Tomislavom. No bijase slabe sreca. Vojsku, koju je Simeun pod Alogoboturom na Tomislava poslao, zadesi strasan poraz: "svi budu ondje poklani od Hrvata", veli Konstantin Porfirigenet. "Moze se pretpostaviti", veli Manojlovic, "da Tomislavova vojska poslije pobjede nije ostala neaktivna . . . ona je presla granicu evakuirane Srbije slijedeci sa svoje strane cestu, kojom je i Alogobotur dosao" (Le millenaire de l'ancien royaume croate", Zbornik kralja Tomislava Jugoslavenske Akademije, XXXI). Ali vojska Tomislavova nije jamacno mirovala ni na sjeveroistoku, u Srijemu, koji je bio u bugarskim rukama. "Hrvatsko-bugarski rat", veli Mladinovic u svojoj Povijesti Srijema (63), "voden je jamacno u Srijemu kao pogranicnoj bugarskoj: provinciji prema hrvatskoj drzavi".

"Tomislav je", veli Klaic, "okupio gotovo sve hrvatske zemlje, koje su se po Klaicu protezale od Bojane do Drave i Dunava, od Rase i Jadranskoga mora do Drine, a koje su obuhvacale 1100 kvadratnih myriametara ili 120.000 km². Tomislav je imao u svojim rukama pored Dalmatinske i Panonske Hrvatske jos i Bosnu sa Solima, sve otoke osim Mljeta i Korcule te Neretljansku oblast; a neizravno je bilo pod njim i Zahumlje, Travunja i Duklja. Jedino je nepoznata sudbina Srijema, koji je od 796 pa do 829 bio dio Panonske Hrvatske, a od 829 do 927 posjed bugarski. Tesko je pomisliti da bi Tomislav ostavio Srijem, iz kojega se bez poteskoca moglo provaljivati u Panonsku Hrvatsku, i dalje u bugarskim rukama, a jos manje Madzarima, koje su od Hrvata dijelile Drava i Dunav. Radi te neodredjenosti nije prema Srijemu oznacena drzavna granica, vec prelazi ruzicasta boja Hrvatske u zutu bugarsku. Oko g. 950 je Srijem u rukama Madzara.

Kako je bila velika Hrvatska za kralja Tomislava?

Povjesnicari se ne slazu u tom pitanju. Jedni vjeruju da je Bosna bila dio Tomislavove Hrvatske, drugi osporavaju crvenohrvatske oblasti, a treci ne dopustaju Hrvatskoj druge granice do Cetine na jugu, Vrbasa i donje Bosne na istoku.

U pitanju Bosne drzi vecina povjesriicara, koji su se bavili ili se bave nasom najstarijom povijesti, da je Bosna bila dio Tomislavove drzave. To drze Nijemci Dummler i Gfrorer, Rus Hilferding, Bugarin Drinov, Slovenac Srebrenic pa i Madzari Pauler ( Wie und wann kam Bosnien an Ungarn, Wissemschaftliche Mitteilungen II, 160) i Thalloczy, Ceh Niederle (Sisic, Povijest 463), Hrvati: Smiciklas, Klaic, Gruber, Rudolf Horvat, Sisic, a i Carovic, profesor beogradskog univerziteta, veli da Bosnom "za kratko vladaju; sem domacih gospadara, Hrvati, Vizantinci, Sloveni iz Macedonije, pa najposIe Srbi iz Zete" (Bosna i Hercegovina, Beograd 1925, 39--40), Znacajno je pisanje Dummlera, koji veli da je upravo potrebno da se i Bosna racuna kao stara tecevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od istoka, jer "jedva da se moze objasniti ona nekadasnja vojna sila Hrvata, ako se uzme usce Vrbasa u Savu za krajnju sjeveroistocnu granicu Hrvatske". (Uber die alteste Geschichte, 373, 374). Hauptmann je uvjeren da je Bosna bila bugarska, a ne Tomislavava (Koje su sile hrvatske povijesti odlucivale u vrijeme narodne dinastije, Zbornik, 179). Sisic misli, da je "kraj Bosna" bio sastavni dio Hrvatske drzave, bar od druge polovine IX vijeka do kralja Miroslava (945-949) (Povijest, 463).

Manji je broj povjesnicara, koji je mnijenja, da su crvenohrvatske oblasti bile pad vrhovnistvom kralja Tomislava. Pored Klaica bili su toga misljenja od hrvatskih povjesnicara Smiciklas, Gruber i R. Horvat, a od stranih Duimmler, Budinger, Rambaud. Neizravni dokaz za to daje sam car Porfirogenet sa svojim brojevima o mornasici Tomislavove Hrvatske. Njima se pridruzuje i Manojlovic u svojoj pomenutoj raspravi. Nabrajajuci vojnu snagu kralja Tomislava veli, da takova vojna snaga, koja je sluzbenim podacima cara pisca utvrdena, pretpostavlja vecu politicku organizaciju nego sto je samo ujedinjena Hrvatska.¹) Da je tome tako, pruza nam neizravan dokaz sam Konstantin Porfirogenet. On je, naime, u svojem djelu htio navesti i vojnu snagu Hrvatske za vrijeme kad je svoje djelo pisao (ako g. 950), dakle, za vrijeme kad je Hrvatska bila najmanja. Nazalost je tekst, na tom mjestu, do nas dosao iskvaren i nepotpun, tako da nam je sacuvan samo jedan jedini broj, ali i taj je za prodivanje ovoga pitanja zlata vrijedan. Car, naime, veli da je Hrvatska tada (950) imala mjesto 80 velikih brodova samo 30. Brojeva za manje lade, konjanike i pjesake nema. Uzmimo za mjerilo razliku izmedu broja velikih lada u vrijeme Tomislavovo i broja lada oko g. 950, pa je primijenimo na smanjeni broj pjesaka, konjanika i malih lada, onda cemo vidjeti, da je vojna snaga oko g. 960 spala ispod polovice. Jasno je da se ,vojna snaga kralja Tomisl.ava nije mogla smjestiti u okvir Hrvatske od g. 950. Teritorij Tomislavove Hrvatske morao je biti mnogo veci. Da li je bio veci ili manji od Hrvatske za kralja Petra Kresimira IV?

Sisic drzi da je Hrvatska bila najveca za kralja Petra Kresimira IV. On ostaje kod svoga misljenja i u svojem najnovijem prikazu hrvatske povijesti, koji je napisao kao uvod u "Politicku povijest Hrvatske" Josipa Horvata, koja je izasla krajem g. 1936. "Ocevu teznju" (Stjepana I da zavlada dalmatinskim gradovima i ostrvima), veli Sisic, "izvrsio je njegov sin Petar Kresimir IV (1058-1074), najmocniji hrvatski vladalac. On je, u sporazumu s bizatinskim carstvom, prosirio svoju vlast na Zadar, Trogir i Split, te na ostrva Krk, Osor i Rab 1069. I na kopnu je Petar Kresimir prosirio svoju drzavu, tako da su njezine granice bile tada najsire". Ako su granice Hrvatske za Petra Kresimira IV bile najsire, onda su granice Tomislavove Hrvatske morale biti manje at Hrvatske Petra Kresimira IV. Za rijesenje toga pitanja bit ce najzgodnije da ogledamo kartu "Hrvatska za Petra IV Kresimira", na kojoj je ujedno u manjem mjerilu prikazana Hrvatska oko g. 950, kad je za vladara iz narodne krvi bila najmanja.

Drzava Petra Kresimira IV nema, kako vidimo, istocnoga dijela Slavonije, nema Soli, a nema ni Zahumlja, ni Travunje ni Duklje; od crvenohrvatskih oblasti drzi jedino Neretljanaku oblast. Buduci da je Tomislavova drzava morala biti manja od Kresimirove, onda bi Kresimirovoj drzavi morali jos nesto oduzeti. Bosnu ne mozemo, jer i Sisic drzi da je ona pod Tomislavom bila dio Hrvatske drzave, ne mozemo oduzeti ni Bizantsku Dalmaciju s otocima, jer je i ona bila u rukama kralja Tomislava; jednako su u njegovim rukama i otoci Brac, Hvar i Vis. Morali bi, dakle, Tomislavovoj drzavi oduzeti Neratljansku oblast, da dobijemo bar kakvu takvu manju drzavu od Kresimirove. Smanjili bi je, dakle, bas za onaj dio, koji je cinio bitni dio hrvatskoj mornarici onoga vremena, a to je Neretljanska oblast od Omisa do Neretve sa zaledem od neko 2500 km². Kako je Hrvatska Petra Kresimira IV imala 84.000 km², to bi Tomislavova Hrvatska po tom racunu imala oko 81.500 km². Za konacno rijesenje velicine Hrvatske za ovo vrrjeme moramo ogledati i Hrvatsku od 950 g. Hrvatska je te godine manja za najistocniji dio Slavonije, za pravu Bosnu, za Bizantsku Dalmaciju, za Neretljansku oblast sa zaledem, te za otoke Vis, Brac i Hvar, sto sve cini oko 15.000 km². To znaci da je Hrvatska oko g. 950 imala oko 68.500 km², dakle, bi bila za 13.000 km² manja, nego sto bi Hrvatska bila za kralja Tomislava. Takva Hrvatska je imala samo 30 velikih brodova umjesto 80 i to na obali od usca Rase do usca Cetine. Buduci da je Tomislav imao 80 vecih brodova, a prema tome razmjeru i manjih brodova, u svemu 180, to je morao pored otaka Braca, Hvara i Visa imati i Neretljansku oblast, a na raspolaganje i sile Zahumlja s Peljescem, Korculom i Mljetom, te vojna snage Travunje i Duklja. Veliku kopnenu i morsku armadu Hrvatske ne mozemo smjestiti na istom teritoriju, na kojem je snaga vojske spala ispod polovice broja Tomislavove vojske. Tomislavova se, dakle, drzava protezala od Drave i Dunava do Bojane. Od Drave i Dunava pa do Neretve vladao je neposredno, a od Neretve do Bojane posredno, sto ce reci da su ondje vladali domaci vladari, koji su Tomislava priznavali vrhovnim glavarom. Tomislavova Hrvatska imala je, zajedno sa Srijemom, ako 112 hiljada km² nad 96.000 km² je vladao izravno, i 16.000 km² koji su bili pod njegovim vrhovnistvom. To ne iskljucuje da su Bosna. i Neretljanska oblast imali svoje dinastije. Zahumlje, Duklja i Travunja obrubljeni su na karti ruzicastom bojom Tomislavove drzave.

Prema vojnoj snazi Tomislavove Hrvatske daje Rambaud i broj stanovnistva, koje cijeni na 1,500.000 do 2,000.000 dusa. (L'empire grec au dixieme siecle, Constantin Porhyrogenete, Paris 1870, 459. )

Granice Hrvatske za kralja Tomislava ne dadu se tocno odrediti, osobito u gorovitim krajevima Crne Gore, Herceg-Bosne i u prasumama Slavonije, vec samo otprilike. Granicom Tomislavove drzave bilo je na zapadu Jadransko more od Rase do Bojane, prema Njemackoj suha granica od izvora Rase obuhvatajuci istocni dio Istre i jugoistocni dio Kranjske s Metlikom, Crnomeljem i Vinicom, dalje Gorjanci, donja Krka, Sutla, Macelj-gora do Drave, a od Drave do Mure opet suha meda. Na sjeveru su cinile granicu Mura, Drava i Dunav ispod Vukovara i Sava do Brckoga. Na istoku bijase granicom Drina do Gorazde, gdje ju je, kao i na jugu, gora Borava dijelila od Bugarske (od g. 924); dalje je granica udarala vodomedom izmedu Neretve, Zete, Morace s jedne, a Tare i Pive s drage strane. "Hrvatska je za Tomislava bita evropska velevlast", kazu Slovenci Srebrenic i Hauptmann (Zbornik kralja Tomislava 153 i 175).

Kakav je bio odnos kralja Tomislava prema Srbima? Najbolji odgovor daje Corovic u svojoj "Povijesti Jugoslavije": "TomisIav nije svojatao srpske krajeve, niti je isao da ih podjarmi, kao sto uopce nije nijedna vojna hrvatskih vladara bila uperena protiv Raske drzave".

 1 "Cependant, la force militaire croata de 60.000 cavaliers et jusqu'a 100.000 fantassins... suppose une organisation politique encore plus grande que la seule Croatie unie. A mon avis, c'est la force armee des regions et pays fondus en un organisme, si lache qu'il soit, sous la direction de Tomislav".