|
+
Choses merveilleuses... novi blog krasnih čuda
SLOBODA
ZA GENERALA GOTOVINU
Video: Lažna optužnica
protiv Generala Gotovine
Aktualno
VELIKA PRIJEVARA TRAJE,
HRVATSKI LIST N°195 - 19.lipnja 2008
(FRANÇAIS)


|
BLOG O DEMOKRACIJI
IA (arhiva)
|
|
150% - za Hrvatsku!
(za početak)
GENERAL MIRKO NORAC - KRIV ŠTO JE BRANIO HRVATSKU

|
 |
|
ZoomPolitikON |
|
HRVATSKI
ULJUDBENI
POKRET |
|
J. IVAN
PRCELA |
 |
|
PORTAL
HRVATSKOG KULTURNOG VIJEĆA
Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava - Varaždin
TOMISLAV SUNIĆ
www.am530.ca
Hrvatski radio program nedjeljom od 21-22h
(Veronika Topić)
|
|
NIKAD SE VIŠE NE
ĆE PONOVITI VUKOVAR,
Louise L. Lambrichs u izdanju
Philippe Rey,
siječanj 2005 (Prijevod osvrta na novu knjigu -izdavač i drugi)
|
|
Međunarodni
promatrači demantiraju optužbe UN-a protiv Hrvatske vojske,
Florence Hartmann, Le Monde, 9. svibnja 1995.
|
|
Florence
Hartmann mogući svjedok obrane u slučaju
Gotovina?, Antegotovina.com,
19.2.2002
|
|
Život i smrt Jugoslavije,
Paul Garde, Fayard 1992/1999
Prijevod, str. 13-17)
i drugi prijevodi
|
Mediji
Ostali
prilozi
Spojnice
(razno)
Internet
Rječnik
TRAVEL
Ne može se rastati od mene
Ruke, ni ptice se
ne rastaju. Ne rastaju se / ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni /
u granicama. Svijet je izvan svih / granica, izvan svih okvira;
unutar / jednog prostora, unutar jedne tišine - / u čovjeku (koji je
grad), u gradu (koji je zemlja). / A zemlja se ne može rastati / od sebe,
ni od grada, ni od čovjeka. / Zato nemojte pokušati da iselite / ovaj
grad; jer ga ne možete rastaviti / od njega. Nemojte pokušati da iselite
ovu zemlju, / jer je ne možete rastaviti od nje; / ona je nepreseljiva.
Ona je zemlja - narod, / koji se ne rastaje od sebe. / I ja sam ova zemlja,
ovaj narod, ovaj grad. Nemojte / pokušati da me rastavite od mene.
Nemojte pokušati / ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi / kao da
se i nisam rodio, kad bi je mogli / izvesti iz mene.) Ali, čovjek je /
neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se / rastati od sebe.
Josip Pupačić (1928-1971)
|
"Američki
san" je gotov
Ovo nije hladni rat
Ivana Arapovic
14. rujna 2008.
(The "American Dream" is over - It is not a Cold war!
- 2 Sept 2008)
(Komentari)
Hladni rat je gotov.
Odavno. Gotov je kao i "američki san" koji u većini naroda pod
vodstvom američke vanjske politike nikad nije niti ostvaren.
Kao iz podzemlja,
američka skrivena ruka
proizvela je trajne nevjerice i zabune,
sa sretnim završetkom isključivo za
beskurpulozne izdajice i jeftine političke likove u jaslama
nacija nad kojim je bdjela "mesijska nada."
Napose to vrijedi
za bivše
komunističke
zemlje koje su se bezuvjetno oslanjale na američku
potporu pri ponovnoj uspostavi dugoočekivane
slobode i nezavisnosti. Američki
politički savjeti bili su uglavnom suprotni američkoj praksi
unutar SAD-a.
Kao rezultat, te
države su danas karikatura američke politike. Njima upravljaju
netransparentni američki posrednici koji, kao u pravilu,
podržavaju bivše komuniste i nesposobne lidere,
premazujući ih u neo- ili reformirane demokrate, ohrabrujući ih
da protjeraju istinske heroje i osloboditelje iz državnih ureda
te ih progone.
Očito, neke uske
interesne skupine se nisu zanimale za poštenu i jednakopravnu
suradnju, nego su samo tražile poslušne izdajice, ponudivši im
da odigraju "heroje" – poput tigrova od papira, i postanu
istinska napast protiv svoga naroda i države.
Zato
SAD više
nemaju nikakav kredibilitet u svijetu, na
koji su dično i silno se pozivali
kreatori američke
politike.
Hrvatska
-- "uspješan
eksperiment" za
igrače u američkoj
vanjskoj politici –dostatno turobno
svjedoči o stvarnosti te politike.
Kao kod "Podzemnog
čovjeka" u Dostoevskiia, hrvatski političari su se odvažili
ponašati u stilu: "Progonit ću svakoga tko mene ne bude poštivao."
Hrvatski premijer Ivo Sanader ima najduži rekord zlouporabe
vlasti, uz punu podršku SAD-a, posebice otkako se odvažio
dokazati "kredibilitet" svoje vlade izdajom heroja domovinskog
rata – čak i bivšeg pripadnika Francuske legije stranaca,
generala Ante Gotovine (!) – te izručiti ih MKS-u (ICTY), dok
neke od najhrabrijih drži u zatvoru u Hrvatskoj.
Time je zaključen
kraj hrvatske nacionalne politike. Premijer Sanader i
predsjednik Mesić potom postavljaju za ciljeve Hrvatske "ulazak
u NATO i EU" a uključuju je u nekakvu "mediteransku uniju" za
što im birači nisu dali mandat. Pored toga, izjavljuju da im je
san "demokratizirati" i Srbiju, što od njih, naravno, traže
SAD. Apsolutno nikakvih nacionalnih ciljeva nema na vidiku,
niti "blagostanja" izvan njihove političke blagonaklonosti.
SAD su takve
političare promovirali kao svoje "demokratske saveznike." Premda
su Amerikanci uistinu tehnički podržali hrvatsku Oluju 1995,
nakon toga je američka administracija stavila 5 milijuna dolara
na glavu zapovjednika te operacije, dok se uloga SAD-a priznaje
samo toliko koliko je potrebno da se gosp. George W. Bush
nametne kao "osloboditelj" i "branitelj" Hrvatske, te uvojači
hrvatske vojnike za svoje globalne ratove.
Danas se
beskurpulozne izdajice u najvišim državnim uredima RH
identificiraju s McCainom i Obamom. U tom je sva logika
preostala HDZ-u, čijim vođama hrvatska povjest jamči mjesto
izdajica heroja domovinskog rata i Hrvatske, makako se oni
kolosalno dekorirali u "svjetske" ili "europske" političare,
bilo "McCaina" ili "Obamu." "HDZ-u treba McCain (Sanader)…",
"a Obama" je političar iz oporbe kojeg je trebalo interpolirati
u HDZ-ovu političku shemu kako bi nestala svaka oporba
nacionalnoj izdaji, tako da svi budu na "sigurnom."
Pridruživanje hadezeovskim "McCainima-Obamama" upravo je zaštita
od nehumanih progona, te je oporbenim političarima bolje šutjeti
i slušati. Kukavički.
Uistinu su
Bushovi, McCaini i Obame sve što je ostalo od današnje Hrvatske,
uz jedno iznenađenje, gosp. Bidena. U američku kampanju u
Hrvatskoj uključio se i hrvatski katolički svećnik iz SAD-a:
"Hrvatski fratar savjetovao Joea Bidena." Dostoevskii bi bolje
protumačio tu velikodušnost, ako to već nije uspjelo Drugom
Vatikanskom Koncilu.
Hrvatske "elite" nažalost nisu bile
tako zvučne protiv izdaje lažno optuženih ratnih heroja u Haagu.
Ne spašavaju čast tako da njih vrate u domovinu, nego radije
političare u HDZ, uz izdajice s "kredibilitetom," unutar
političkih konstelacija odobrenih u SAD-u.
Istinske heroje zamijenili su lažnim, američkim. Pozicioniraju
se naspram američkih političara koji vode identičnu vanjsku
politiku. Čak nam nameću tradicionalno
protuhrvatske "elite" da nam pišu "još nenapisane scenarije" za
hrvatsku politiku, hrvatsku povjest, uključujući i vojnu, te
snimaju filmove, što mora biti neugodno svima koji su kroz sve
to živjeli.
U to ime, Hrvati
moraju biti "tolerantni" prema združenom kriminalnom poduhvatu
HDZ-a i MKS-a. Svaka oporba, kad se i čuje, brzo završi u mrtvoj
tišini. Nikakva kampanja s američkim saveznicima nije uspjela.
Čak su i Rusi pokazali više suptilnosti i elegancije prema
hrvatskim pritužbama na nepravde pri sastanku s predstavnicima
Vijeća sigurnosti. Vojnicima se, dakle, može priznati visoka
zasluga samo u Bushovim ratovima u Iraku, Afghanistanu i tako
redom, tko zna dokle, ali ne i ako oni služe u interesu vlastite
države i nacije.
Svjetsko
protuameričko raspoloženje, koje HDZ-ove elite nekim čudom
ignoriraju, nastalo je uništavanjem, te utopijskim "rekonstruiranjem"
nove, mesijske sile koja gazi sve nacionalne vrijednosti i
tradicije. Preko takozvanih "reformi," ona uništava svaku zadaću
pamćenja i najkvalitetnije ljudi u svakom narodu, da bi onda
bili zaboravljeni. Politika joj je nevidljiva, a njihov
revizionizam bez milosti prema svim vrijednostima vitalnim za
nacionalni opstanak. Ni za jednu jedinu istinu ne opstaje
nikakva stabilna podloga.
Na hrvatski "američki san" i
brutalnu neodgovornost i luksuznu inertnost hrvatske vlade,
duboko je utisnut žig američkog službenog odobrenja, gdje je
"nada" uistinu posljednja riječ koju hrvatski narod želi čuti.
Samo iritira.
Ali i duh je
hrvatskog naroda – plemenite nacije po riječima pape Ivana Pavla
II – umrežen u inertnost. Većina Hrvata je paralizirana i
premalo čini. Poslušna šutnja ne će
potrajati jer, "američki san" ne postoji. Ostvario
je jedino sva obilježja bivše komunističke represije. Ne treba
pritom zaboraviti niti činjenicu da su kreatori američke vanjske
politike podržavali komunističkog tiranina Josipa Broza Titu,
obilno ga financirajući do samoga njegova kraja, što argumentira
Christophe Dolbeau u knjizi o hrvatskoj povijesti, Hrvatska
na straži Zapada.
"Hrvatski
eksperiment" ne bi smio uspjeti u drugim europskim državama.
Bilo bio to tragično za Europu. Ipak, "politički korektan" gosp.
Sarkozy u Francuskoj, kojega mediji predstavljaju kao "Europu,"
juri na krhkim američkim krilima nebili ponovio hrvatski
scenarij u Francuskoj: sukobljava se s vlastitim oružanim
snagama, najavljujući milijun reformi i izdajući i svoje
najvatrenije glasače. Kreatori američke vanjske politike ga
slave dok ruši francusku samoopstojnost u strateškim sigurnosnim
i gospodarskim pitanjima i dok se obrušava na svakoga u
vlastitoj zemlji. Ne poštuje odbacivanje europskog ustava od
francuskog naroda, te još nameće svoje uske poglede i drugim
zemljama poput Irske, od koje traži novi referendum o europskom
ustavu, premda se irski narod već izjasnio. Na kraju, Sarkozy je
jedan od "čudotvoraca" takozvane mediteranske unije koje je
Hrvatska, s neba u rebra, postala član. "Vrag je u detaljima"
koje nitko ne zna, zahvaljujući "transparentnosti" hrvatskih
političara koji jedini znaju što je "dobro" za Hrvatsku.
Zna se sad da
američke teorije o državnoj upravi, demokraciji, obrambenom
upravljanju, etici, i zapadnoj politici općenito -- sve što je
bivše komunističke zemlje privlačilo – danas nemaju veću
praktičnu vrijednost od marksističkih.
Barem je takav rezultat njihove
implementacije u drugim državama. Možda ni Amerikanci ne mogu
biti zahvalni za to svojim vanjskopolitičkim dužnosnicima i
savjetnicima, jer im ne donosi zlatne snove, samo kletve.
Američka politika više ne prolazi,
što se vidi iz novog sukoba na crti SAD-Gruzija-Rusija-Južna
Osetia. U ovom slučaju, nitko ne vjeruje u vezu s "hladnim ratom"
koju neki pokušavaju uspostaviti. Kao što nitko, izuzev rijetkih
i svemoćnih "američkih saveznika," odabranih svojeručno "nevidljivom
rukom" američke vanjske politike među najkorupiranijim i
najjeftinijim političkim figurama, nije mogao uživati u
demokratskoj tranziciji u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Kosovu itd., a
nema ni traga nekoj demokraciji u Iraku i Afghanistanu itd.,
samo masovno krvoproliće, nije prošla prošla bolje niti Gruzija
sa svojim vođom. Gruzijskog političkog vođu su huškali također
SAD i njihovi saveznički savjetnici prvo u represiju nad oporbom
i slobodnim medijima, a potom i na otvoreni napad na Južnu
Osetiu. Ali u Gruziji, priča ima drugi tijek, protivno slučaju
europskih zemalja koje čekaju "američki san." Ovaj puta, istina
izlazi na površinu. Na primjer, Guardian zna tko je koga napao,
da je to priča o "američkoj ekspanziji a ne ruskoj agresiji," a
Nation da se radi i o predizbornoj neo-konzervativnoj uroti i
tomu sl., koja u Južnoj Osetiji nije uspjela.
Američkoj
vanjskoj politici sigurno preostaje pretražiti vlastitu dušu, i
to je, uostalom, američki problem. Ali za mnoge druge, diljem
svijeta, američki san je svršena iluzija. Bolje da jest. SAD
nisu ništa učinile da podrže pravednost i mir u svijetu, jedino
su gledale kako uništiti snažne patriotske, prirodne vođe u
drugim zemljama, u kojima bi onda nematnuli netransparentnu
vlast i ništavne domaće političke marionete.
Ruski "Podzemni
čovjek" konačno je pronašao svoje tlo i nacionalne elemente, što
je urodilo zasluženim poštovanjem u drugim državama, tako da i
one djeluju u interesu svog naroda. I bivši njemački kancelar
Gerhard Schröder u Spiegelu upućuje na "Ozbiljne pogreške Zapada"
odbijajući floskulu da se radi o hladnom ratu između SAD-a i
Rusije.
Jasno je nama,
američki podzemni čovjek je dobio pljusku u lice, naivan je,
potpuni neuspjeh, protivno svim očekivanjima. Na svjetskoj sceni
SAD djeluje kao anononimni tiranin, s mesijskom nadom koja vodi
njihove saveznike u propast, a možda čak i SAD.
Možda zapadne
zemlje trebaju preispitati što su naučile o Rusiji. Rusija danas
bilježi pozitivne pomake na terenu, zaustavivši sukob u Južnoj
Osetii, zahvaljujući svom samopoštovanju, a SAD utapa i sebe i
svoje saveznike u beznadnu utopiju. Proturuska medijska
kampanja je razumljivo histerična. Ovo nije "hladni rat."
Tigar od
papira prisiljen je preispitati
svoj krvavi put "širenja demokracije" i svoj "univerzalni
moral," i gosp. Putin će biti zapamćen po tome.
Hvala za ništa,
SAD. Za MKS, nadasve. Za "demokrate" Sanadera i Mesića, također.
Lista je duga… Na portalu Voiceofcroatia.net će izlaziti
na vidjelo.
VoC / Portal Hrvatskoga kulturnog
vijeća
Kakav smo danas narod, u
praksi
Ivana Arapović
30. srpnja 2008.
Danas više
nitko nebi znao pouzdano reći jesu li Hrvati
zločinački ili
human, plemenit narod. Jesu li nacisti, fašisti, desničari (ako
baš moramo...), ili boljševici, komunisti i demokrati (u nekom
novom ruhu). Nameću se takva pitanja, napose kad se
svoj na svome svelo
na ukrcavanje u neki Mesićev vlak ili se zaostaje
zauvijek, ili pak
na, tko je jamio, jamio je (bez ikakvih osobnih insuinacija na
račun autora ove satirične upute vlastodršcima ili komu je već
išla ali nek se ni to ne zaboravi...).
Moj je otac govorio,
dijete kad si meni lijepo kako si tek ostalom svijetu, pred
svaku Polnoćku. Spartansko-romanski kućni odgoj ima časti,
dostojanstva, ali i malo filozofije. Dokuči se kad se odraste.
Diskretan je i skroman, pruži toplu riječ ali ukaže i na moguću
subjektivnost. Nepopustljiv i tvrd u bitnim stvarima, ali nikad
toliko da se od njega puca.
Zato pogledajmo se
kao odrasli ljudi u zrcalo. Kakav smo narod. Trpjeli smo srpske
diktature, pola stoljeća komunizma, koji je pokazao što
proizvodi: samo zlo. Imali smo heroje koji nisu pitali koliko
košta, davali su i živote. Drhtali smo pred strahotama progona,
atentata a onda i rata, a neki su, možda ne bez straha, borili
se.
Danas kad su neki
među ovim potonjima pukli,
najlakše ih je zaboraviti. Samouboljstva, ubojstva, zatvaranja,
isporuke zločinaca,
a na drugoj strani, prazna obećanja kojekakvih unija iza
zatvorenih vrata, prostitucija politike koja se možda i vodi u
javnoj kući.
Gdje smo
pogriješili, pitao se Hebrang kad su nam tražili Bobetka na
žrtvenik živih ljudi u Haagu.
Nitko se neće odreći
heroja Domovinskog rata, prevario nas Sanader.
Kakav smo narod,
koji opet sve mora.
HDZ mora,
također, sve što netko drugi hoće.
Mora se živjeti,
Bogu moliti, i umrijeti. Dičili smo se i glagoljaškim
humanizmom, duhovnim utjecajem zapada još od 15 stoljeća,
hrvatsko-glagoljaškom i latinskom tradicijom, kultom svetaca, i
Gospe, čak smo „prethodili odlukama II. vatikanskog koncila i
današnjoj crkvenoj praksi“ (Dubravko Jelčić)- i što se iz svega
toga izrodilo.
Komunističke tajne
službe opet na vlasti. Manolić je bio sposobniji stvarati
državu, ljudi bez komunističke prošlosti mogu samo umirati za
nju. Prvih žrtvi se smijemo sjetiti, ali samo kad umru ili su u
zatvoru, oni moraju proći iskušenja jer ih Bog više voli? Dobili
smo mi Hrvati i u ovoj „slobodnoj“
hrvatskoj državi prve „ratne zločince“ a za prve milijune nitko
ne smije pitati.
Uostalom, torturama
se i jesu samo dičili bivši komunisti i jugo-oficiri, samo oni
su i danas humaniji od nekog drugog vojnika koji je struku kovao
u svom znoju i krvi za Domovinu. Što
možemo kad smo mi ostali bili
zločinci prije nego
što smo se rodili.
Bili smo ponosni i
na neku ratničku tradiciju, a danas smo poražen narod, koji
dijalogizira samo u jednoumlju ili mora šutjeti, pljeskati,
lagati sam sebi. Rijetko se tko za nešto bori osim za vlastiti
probitak, jer i to se mora, a mogao je osvojiti brda i planine.
Od pobjedničke
generacije koja je trebala cvasti, svoja na svome, možemo se
samo zgražati nad vijestima o hrvatskim političkim porazima,
opasnim paradoksima i nedostatku bilo kakva poštovanja bilo
premo Domovini, bilo prema njezinom narodu. Upravo više niti
nije kao naša.
Sad nek uživa tko
može i komu je Bog dao.
Zna se tko će opet gladovati i ginuti kad pukne
posljednja grana nacionalne izdaje na kojoj sjede naši Bogomdani
velikani, i rade ono što oni moraju: od skijanja po planinama i
morima do javnih kuća, bez da im se imalo f.... za Hrvatsku ili
hrvatski narod.
Jesmo li ljubomorni
na takvo rastakanje hrvatskog nacionalnog tkiva i na sve naše
veličine koje se grade na vrijednostima što ne poznaje duh
hrvatskog naroda niti hrvatska tradicija, osim one bliske
boljševičke, komunističke. Unatoč dobrom kućnom odgoju, treba se
normalizirati u ovom novom trendu, i obvezno zabiti glavu u
pijesak svako malo u bilo kojoj ozbiljnoj hrvatskoj temi.
Kako itko može biti
ljubomorni na svjedoke hrvatskog poraza, kao da Hrvatska nije
pobijedila u ratu, može samo pjevati pjesmu poraza (kad su već
pobjedničke zabranjene) „Tagda že pobeždena bisi čest
hrstjanska, tagda že uhitiše bana hrvatskoga ošće živuća, tagda
že ubiše kneza Ivana Frankopana, tagda otpeljaše kneza Mikulu
Frankopana,.... Tagda že padoše krepci vitezi i boritelji slavni
v premoženiji jih veri radi Hristovi....“
Ali ne u Krbavksoj
bitci, nego u Haagu (jer Hrvatska
mora). Sramota.
Kakav smo uistinu
narod, i što su za Hrvatsku i svoj narod učinili naši
političari. Strašno.
Hrvat se bori,
istrajava, čuva čast i dostojanstvo, pa što Bog da i sreća
junačka – to je bio naš narod. Danas, „normalizira se“ pod
mekom palicom vlade
i predsjednika, Sanader i Jergović nam kroje riječ koja nikad
još nije imala nikakvu vrijednost, Mesić nas odavno ne zabavlja
vicevima, Milanović kao da sanja postati hrvatski Boris Tadić
mjesto Sanadera. Vrli pisci nam i legalne operacije u
Domovinskom ratu uspoređuju s nelegalnim kao u Jugoslaviji,
izravno ili neizravno, nijedna istina ne opstaje, sve je dakle
kao u komunizmu. Što vrijedi, traje, i trajalo bi da je u
hrvatskim državnim strukturama nečeg pošteno hrvatskog. Zato,
kakav smo narod, ili bolje reći, kakve političke, kulturne i
duhovne elite imamo – kakve su nam one?
Dopušteno je
zajedništvo samo u izdaji, domalo će prevladati.
Zna se kako to
završava... Netko je ipak odgovoran! Kakva je to opet hrvatska
šutnja...
Dakle, da ipak
počmemo od prvih milijuna i prvih „tortura“? Evo čime su
urodili, i što su nam danas veličine.
AKTUALNO:
08.02.2008 | 08:57
| IKA V - 100296/2
Komisija Iustitia et pax zahtijeva istragu i progon počinitelja
komunističkih zločina
Budući
da ratni zločini nikada ne zastarijevaju, nedopustivo je da vlasti
ništa ne čine u odnosu na komunističke zločine. Time se, dok se
istodobno progone optuženici za ratne zločine iz nedavnog
Domovinskog rata, budi sumnja da prikrivaju zločince, ističu u
Komisiji
Zagreb, (IKA) - Pod
predsjedanjem biskupa Vlade Košića, Komisija HBK Iustitia et pax
održala je u petak 8. veljače u prostorijama Tajništva Hrvatske
biskupske konferencije u Zagrebu svoju redovitu sjednicu. Komisija
je o osudi zločina počinjenih na samom kraju i neposredno nakon II.
svjetskog rata ostvarila dobru suradnju s istoimenim komisijama
Slovenske i Bosanskohercegovačke biskupske konferencije. Tragični
događaji masovnih pokolja zbili su se prvenstveno na području
Republike Slovenije, na kojem su proteklih godina, a osobito 2007.
godine, pronađena mnoga grobišta. Do sada je pronađeno više od pet
stotina grobišta u kojima su partizanske postrojbe pogubile više
desetaka tisuća zarobljenika te civila, od kojih su u najvećem broju
upravo Hrvati iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Okolnosti tih
pogubljenja ukazuju da je nedvosmisleno riječ o ratnim zločinima i
zločinima protiv čovječnosti. Začuđuje, međutim, posvemašnja
institucionalna šutnja, posebice pasivnost pravosudnih tijela koja
nisu ništa učinila s obzirom na istragu i progon počinitelja tih
zločina. Stoga Komisija HBK Iustitia et pax ponovno podiže svoj glas
i traži da se posluša poziv koji je 13. svibnja 2007. u Bleiburgu
uputio kardinal Josip Bozanić mjerodavnim vlastima za poduzimanje
istrage i progon izvršitelja tog, do sada u povijesti, najmasovnijeg
zločina nad hrvatskim narodom. Budući da ratni zločini nikada ne
zastarijevaju, nedopustivo je da vlasti ništa ne čine u odnosu na te
komunističke zločine. Time se, dok se istodobno progone optuženici
za ratne zločine iz nedavnog Domovinskog rata, budi sumnja da "prikrivaju
zločince" (Izjava Slovenske komisije Pravda i mir od 1. listopada
2001. godine).
U razmatranju
aktualnih pitanja u našem društvu Komisija izražava svoju potporu
inicijativi "Krug za trg", tj. da se jednom od najljepših trgova u
Zagrebu vrati ime Kazališni trg i tako barem simbolički ukloni ime
Josipa Broza Tita koji je odgovoran za smrt nevinih žrtava i
uspostavu totalitarnog sustava.
Komisija je
nastavila rad na dokumentu o zaštiti voda i Jadrana, koji je
započela protekle godine i u tom je kontekstu izrazila svoju
zabrinutost zbog sve veće rasprodaje hrvatskog zemljišta, posebno u
Lici koja obiluje vodnim izvorima i čistim rijekama, a koje treba
očuvati za buduće naraštaje. Komisija je također stanovišta da nisu
bila nužna velika poskupljenja koja izravno ugrožavaju standard
hrvatskih građana te poziva sve mjerodavne da pronađu načina kako bi
se to zaustavilo. U međunarodnim odnosima Komisija podupire Vladu
Republike Hrvatske da zaštiti hrvatske interese, ali i da nastavi
putem europskih integracija. Posebno je osjetljivo pitanje
funkcioniranja pravosuđa i borba protiv korupcije, koje mora bez
sumnje biti ne samo prioritet hrvatske Vlade nego i svih građana i
cjelokupnog društva Republike Hrvatske.
Hrvatska lustracija?!
23.01.2007.
ZoomPolitikON
(objavljeno uz dopustenje ZoomPolitikON)

"Ne provedena
lustracija je temeljna kočnica ozdravljenja i sazrijevanja
hrvatskoga društva, jer bez pranja nema higijene, a bez higijene
nema zdravlja."
Lustracija, lat.
lustratio je u riječnik starih Rimljana ušla iz grčkog jezika, a
među ljubiteljima mudrosti predstavljala je moralno očišćenje duše,
duha. Dakle, "čišćenje od grijeha" ili lustracija predstavlja
čišćenje od svih onih koji su "služili komunistički režim"
uključujući ideološke kolaboracioniste režima i članove komunističke
partije.
Totalitarni
komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u
prošlom stoljeću, bili su sinonim za masovne povrede ljudskih prava.
Zatiranja ljudskih prava razlikovale su se tek neznatno od zemlje do
zemlje, od jednog povijesnog razdoblja do drugog. Uključivale su
pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim
logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge
oblike masovnog fizičkog i psihičkog terora; progone na etničkoj i
vjerskoj bazi, povrede slobode savjesti, misli i izražavanja,
slobode tiska i, također, nedostatak političkog pluralizma. Takvi
režimi su na vlasti u još nekoliko zemalja svijeta, a proces
ozdravljenja od istih, lustracija, proces je preobražaja država
nastalih raspadom komunističkih totalitarnih sustava i cjelokupnog
društva iz komunistčke totalitarne u demokratsku političku misao.
Parlamentarna
skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunistički poredak
u svoje dvije rezolucije: Rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi
zločina totalitarnih komunističkih poredaka, koju je Parlamentarna
skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. godine i
Rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih
totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe
usvojila 27. lipnja 1996. godine. Usprkos tomu, od post-komunističkih
država, među kojima je Češka prva donijela zakon o lustraciji 1991.
godine, Hrvatska spada u red onih malobrojnih država kod kojih
lustracija dođe tek kao neuslišana želja, a traženje uzora u "Europi"
u ovom slučaju na široko je zaobiđeno, što pak govori o
selektivnosti hrvatskih vladajućih sustava protkanih bivšim
komunističkim kadrovnicima i privrženosti starom komunističkom
poimanju vladanja, a samim time i o količini nužnosti potrebe za
lustracijom u Hrvatskoj, koja je tim veća.
Zakoni o lustraciji,
iako nisu zaživijeli u potpunosti, doneseni su čak i u Albaniji i
Srbiji, dok su u Hrvatskoj već i prijedlozi zakona odbijeni, prvi
puta 1998., a drugi 1999. godine i to većinom vođenom HDZ-om.
Oba
puta zakon je bio predložen od strane HSP-a (prije okupacije HSP-a).
Dakle, dok je u ostalim zemljama bivšeg komunističkog sustava,
osobama koje su sudjelovale u radu ili na bilo koji drugi način
surađivale sa tajnim službama bivšeg sustava otvoreno dano do znanja
da se sklone iz javnog života, to u Hrvatskoj nije bio slučaj.
Tko
zna koliki još sudjeluju u javnome životu Hrvatske, a bili su u
komunizmu umiješani u koješta, jer nije provedena lustracija.
U Hrvatskoj su
lustracija i osuda komunističkih zločina izostali i jednostavno
stoga što je dolaskom demokracije došlo do velike ideološke seobe
bivših komunista u novu vladajuću partiju, ili po novome stranku,
kao i stoga što bi ona dokačila mnoge koji su nam se svih ovih
godina prikazivali kao borci za hrvatsku stvar, a tko zna koga su
sve prokazali ili ga došli glave, jer su surađivali s Udbom. Još k
tome, znajući da su Hrvatsku preuzeli predstavnici upravljačkog
nekonkurentnog sistema koji je propao prije svega u ekonomskom
smislu i koji je kao takav neodrživ, prisjećajući se hrvatske
pretvorbe i privatizacije na komunistički način, te da su te
strukture i dalje ukorijenjene u Hrvatskoj potreba za lustracijom
dolazi do stvarnog izražaja. Posljedice svega toga se osjećaju - ono
što je danas ostalo od Hrvatske samo su formalne vertikale države u
općenito.
Kao i u vremenu
45-ogodišnjeg komunističkog totalitarizma u Hrvatskoj se osjeća
animozitet, ponajviše spram Crkve, koja je očito i danas unutarnji
neprijatelj tadašnjeg bratstva i jedinstva, socijalnog poretka, a
danas njenog zadka, bez obzira što ona predstavlja unutarnji izričaj
velikog dijela hrvatskoga naroda. Zatim kao vanjski neprijatelj no1
i dalje je hrvatska dijaspora, koja je tada bila glavna okosnica
borbe za hrvatsku neovisnost, a danas po svemu sudeći predstavlja
opasnost, komu, čemu? Negiraju se tradicionalne vrijednosti
hrvatskog naroda, istodobno se omalovažavaju, minimaliziraju i
predstavljaju zaostalima, a sve to uz držanje medija, nevladinih
quasi-građanskih udruga i ključnih pozicija u gospodarskom,
socijalnom, društvenom i političkom segmentu hrvatske ukupnosti.
Navlastita potvrda
prisutnosti komunističkog zadka u Hrvatskoj trg je Josipa Broza u
glavnom gradu Zagrebu. JNA - kao naslijeđe koje je kao vrhovni
zapovijednik, maršal te vojne sile ostavio u svom
postkomunističko-militarističkom poretku, kao i poslije 2. svj. rata
i 1991. ponovno se našla na suprotnoj strani, i to opet kao prepreka
hrvatskoj neovisnosti u punom smislu te riječi, te mu kao takvom u
glavnom gradu iste te zemlje protiv koje se borio (jer on se borio
za Jugoslaviju, ne Hrvatsku), nije mjesto.
Provedba lustracije
u Hrvatskoj je nužnost i u budućnosti neizbježan proces koji mnogima
nije mio. No, suočavanje sa istinom, ma koliko to teško bilo njihova
je, i naša zajednička stvarnost, jer dosadašnje ne provođenje
lustracije u Hrvatskoj tj. ne uklanjanje iz političkog života
dužnosnika komunističkog režima i pripadnika komunističkih tajnih
službi, kao glavnih provoditelja zločina komunističkog totalitarnog
sustava za posljedicu ima poprilično ne razvijenu svijest hrvatske
javnosti, o stvarnom karakteru totalitarnih komunističkih režima i
zločinima počinjenima od njihove strane. A da za lustraciju nikad
nije kasno iščitava je iz njene prvotne svrhe, a ta je da se grijesi
prošlosti nikad u budućnosti više ne ponove.
Dakle preduvjet,
prvi korak u potpunom ozdravljenju i svakoj ozbiljnoj promjeni u
društvenom, gospodarskom i političkom životu Hrvatske jeste zakon o
lustraciji kojim bi se napokon sa svih ključnih mjesta makli kadrovi
zločinačkog komunističkog sustava. Bez lustracije se cijela hrvatska
politika vodi između lijevog i desnog krila Komunističke partije.
Hrvatskoj treba promjena politike, a ne rotiranje starih
komunističkih kadrova kroz različite stranke.
|
|
Thompson.hr
Pismo potpore uglednih hrvatskih intelektualca |
|
Nedjelja,
Lipanj 22, 2008 - 22:11:54 |
Izvor:
Poštovani gospodine Marko Perković Thompson,
Nadamo se da s prijezirom gledate na podmetanja i ovu
prljavu kampanju koja se vodi protiv Vas. Zahvalni smo
Vam na djelu, koje svojom glazbom, pjesmama i javnim
nastupima darujete hrvatskom narodu i svim ljudima dobre
volje. Vaši nastupi pobuđuju plemenite osjećaje
solidarnosti, a emocije bude optimizam koji iz
ravnodušja i rezignacije podiže mnoštvo ljudi.
Zato što cijenimo i poštujemo Vaš rad ovim putem Vam
javno izražavamo potporu te želimo da Vas ne obeshrabre
sitna, prizemna i priglupa podmetanja koja su se
razbuktala poslije Vašeg iznimnoga nastupa na Trgu bana
Jelačića u Zagrebu, koji su organizirali hrvatski
branitelji.
U Zagrebu, 20. lipnja 2008.
Akademik Ivan Aralica
Akademik Smiljko Ašperger
Akademik Rafo Bogišić
Mons. dr. Mile Bogović, biskup
Josip Botteri Dini, akademski slikar, predsjednik
Ogranka Matice
hrvatske u Splitu
Prof. dr. sc. don Josip Čorić
prof. dr.dr.h.c. Nikola Debelić, dirigent, sveuč. prof.
i hrv. veleposlanik u m.
Prof. dr. Andrej Dujella
Hrvoje Hitrec, književnik i predsjednik Hrvatskog
kulturnog vijeća
mons. Ante Ivas, biskup
Ilija Ivezić, glumac
Dr. sc. Zvonimir Janović, sveučilišni profesor u
mirovini
Akademik Dubravko Jelčić
Prof. dr. Slobodan Lang
Prof. dr. sc. Branimir Lukšić
dr. sc. Ljubo Marangunić, sveučilišni profesor u
mirovini
Slavica Maras, glumica
Prof. dr. Marko Matić
Dr. sc. Nedjeljko Mihanović, član suradnik HAZU
Marko Mikulandra, književnik i redatelj
Miroslav Mikuljan, filmski redatelj
Tihomir Novak, ak. glazbenik
Marija Peakić-Mikuljan, književnica
Akademik Josip Pečarić
Goran Petrač, ak. slikar
Nenad Piskač, književnik
Prof. dr. sc. Tanja Pušić
Prof. dr. sc. Marko Samardžija
Jakov Sedlar, redatelj
Prof. dr. sc. Miroslav Tuđman |
|
|
Članci/Komentari
JE LI STIPE MESIĆ RATNI ZLOČINAC ?,
Branko Stojkovic, Pokret
„ŠTIT“,
(poslano VoC-u na 22.08.2008)
Crtice iz povijesti, Dr Ante
Cuvalo (poslano VoC-u na 19.08.2008)
JE LI STIPE MESIĆ RATNI ZLOČINAC ?,
Branko Stojkovic, Pokret
„ŠTIT“,
(poslano VoC-u na 22.08.2008)
Bozanić: Lažu nas i izvlače se na EU, Večernji
list, 11.01.2008
Hrvatski redovnički poglavari i poglavarice o Jasenovcu i komunističkim
zločinima, 23.04.2008 | 12:08 | IKA V - 102247/4
Vojni karton ministra obrane
Branka Vukelića: U vojnom kartonu Branka Vukelića
do 1994. pisalo da je Jugoslaven, Večernji
list, 11.01.2008
ČESTITKA PREMIJERU RH OD VOJNIKA,
VOC,
26.12.2007
Gotovina : uistinu uhićen ili kamuflirana predaja?
- Pogled iz Francuske na progone hrvatskih heroja
Pogledajte film Jakova Sedlara "Hrvatska, ljubavi moja". Film možete
pogledati
OVDJE
ARHIVA-HRVATSKI
SLOBODNA DALMACIJA, 14. SIJEČNJA
2001.
Bljesak
i Oluja ne mogu pod jurisdikciju Haaga
Frank Brozovi ć,
USA
Običajno međunarodno pravo jasno kaže da hrvatske operacije u
cilju oslobađanja vlastitog teritorija ne potpadaju pod jurisdikciju "ratnog
prava". Za razliku od rata u Bosni, ili srpskog vojnog pohoda protiv
Hrvatske, kratki hrvatski oslobodilački rat bio je nemeđunarodni sukob
koji nije direktno ugrozio međunarodni mir i sigurnost. Zbog toga bilo
kakvi prekršaji koji su se navodno dogodili ne bi trebali podlijegati
krivičnom gonjenju u Haagu; dobro obučeno hrvatsko sudstvo kadro je u
potpunosti udovoljiti pravdi gdje se to traži>>>
SLOBODNA DALMACIJA,
14. SIJEČNJA
2001.
U ČEMU JE SRŽ HRVATSKE
KRIVNJE I SUDSKIH RASPRI U HAAGU
RASPAO SE
SRPSKI
DINOSAUR,
....A STARI
SE SISAVCI OTRIJEZNILI
Hrvatske časnike
valja zatvarati sve dok se ne istraži jesu li "reaktivirali nacionalizam,
koji je bio uspavan, pa na neki način iniciran ili na druge načine
promoviran, da bi se onda politički iskoristio i politički nametnuo u
drugačiju državnu strukturu". Drugačiju od državne strukture SFRJ. Eto
grijeha "ratnih zločinaca"!

Kada se govori o haaškom suđenju Hrvatima, hrvatski narod
mora pomisliti da su u Haagu zatvoreni ljudi koji su nekoga ubili, zapravo
počinili strašne zločine, i da protiv njih svjedoče neki jadnici koji su
slučajno preživjeli vidjevši počinitelje na mjestu zločina, te da neki
silni pravednici sada tomu sude. U nedostatku ikakve predodžbe o tom
netransparentnu procesu, ista će se misao nametnuti i svakom drugom narodu
kojemu prozuji kakva vijest s tog suđenja.
Premda bi svakoga imalo upućena u europske demokratske standarde zabrinula
već sama činjenica da Hrvati surađuju s Haagom zato što europska Hrvatska
kao hoće u Europu(!?), a Europski sud nema nadležnost nad sudom u Haagu.
Da Hrvati šalju svoje junake u nejasnu čahuru bivše Jugoslavije i Ruande
(!) — tako se zove Haaški sud — a kao izlaze iz izolacije. Da se netko
razmahuje optužnicama nad Hrvatima i odmah zveckaju lanci, ili obrnuto, a
Hrvati će u demokraciju. Ali što se nas to tiče, neka svatko odgovara za
svoja (zlo)djela!?
Kako i čemu zapravo sudi Haaški sud? Kada sudac, primjerice u slučaju
Darija Kordića, postavlja pitanje o "ustaškom okviru kao središnjem
izvorištu neovisnosti" Hrvatske, radi li se tu o "nekom Kordiću iz
Busovače?". Ili o svim Hrvatima?
U izvješćima koja haaški suci citiraju u dugim procesima navodi se na
primjer da "premda HDZ nije nikada zastupao ekstremnu rasističku politiku
NDH, njegova težnja da u svakoj prilici ponovi pripovijest povijesnog
kontinuiteta hrvatskog političkog identiteta dovela je do usvajanja
nacionalnih simbola bivše Hrvatske, konkretno zastave sa šahovnicom".
Podsjeća se na tipičnu srpsku propagandu kojoj smo se othrvali i davno
ispričali puno stariju povijest hrvatske zastave. Ali ne radi se o tomu!?
To suci citiraju dr. Allcocka, kada neki dokazuju da je Dario Kordić, koji
nas se kao ne tiče, ratni zločinac.
Da, sudi se za raspad srbokomunističkog dinosaura: jer je navodno dr.
Franjo Tuđman proizveo etničke tenzije u Hrvata koje su dovele do raspada
SFRJ!? Pa su neki izravno povezani s njim provodili "plan" širenja tih
tenzija!? Zato bi u Haag trebali i generali Gotovina, i Norac, i tako
redom. Hrvatski narod. Zato Carla del Ponte "našoj" vladi nalaže "privatne
razgovore" i ušutkivanje medija!?
Pitaju haaški suci je li na kraju hladnoga rata "hrvatski nacionalizam,
ili preporod tog nacionalizma, doveo do etničke diferencijacije i onda se
nametnuo, i pokušao uspostaviti novu državu". Jer taj je nacionalizam onda
doveo do raspada komunističke SFRJ!? U Haagu se dokazuje da je hrvatska "planirala,
organizirala i izvršila" plan rušenja SFRJ. Da su hrvatski čelnici razvili
etnogenezu da bi nastala hrvatska država i eventualno se podijelila Bosna
i Hercegovina. (Nije li to jasno i iz sadržaja svjedočenja Stjepana Mesića!).
Navodno je Kordić ratni zločinac i zato što je Busovaču smatrao hrvatskom
i želio da u njoj vladaju hrvatski zakoni. Na hrvatsku su Busovaču
nasrnule muslimanske i fundamentalističke snage i Dario Kordić se
vjerojatno trebao klanjati njihovim zakonima. Apsurda li, usput, a iz SRJ
"demokrat" Koštunica zaobišao je ustanove BiH i za svoj prvi posjet BiH
obratio se srpskim vlastima u još postojećoj Srpskoj Krajini BiH (posjet
Trebinju). Ukratko, sudi se Hrvatima u Haagu zato što su razvili i
implementirali sustav planiranja, odozgo prema dolje, plan po kojem su
izazvali ratne sukobe da bi ostvarili državu. U tome je srž hrvatske
krivnje i sudskih raspri u Haagu. Raspao se srbokomunistički dinosaur, a
stari se sisavci otrijeznili i opet zaželjeli hrvatske krvi i njihovih
zemalja.
Sve što se drugo kaže služi samo pasivizaciji hrvatske javnosti. Zar bi se
inače Haaški sud bavio postojanjem hrvatskih sposobnosti za uspostavu "organiziranog
sustava" upravljanja "odozgo prema dolje", i to onda kad su jedino Srbi
imali potpuni ustroj vojne i političke vlasti? Odozgo prema dolje, znači
od dr. Tuđmana, znači i od države kojoj je bio predsjednik, i tu nema
dvojbi o značenju tog izraza: o tome se pišu izvješća, o tome se raspituje
u sudnicama. Hrvatske časnike valja zatvarati dok se ne istraži jesu li "reaktivirali
nacionalizam, koji je bio uspavan... da bi se onda... politički nametnuo u
drugačiju državnu strukturu". Drugačiju od državne strukture SFRJ. Eto
grijeha "ratnih zločinaca"!
Čime su Hrvati raspolagali s početka devedesetih? Nastranu što ih je
napala jedna od najopremljenijih vojski na europskom kontinentu,
jugovojska! Kakav je plan mogao isplanirati dr. Tuđman "odozgo", za čiju
se provedbu krenulo suditi u Haagu redom slavnim hrvatskim braniteljima?
U Israel's Political-Military Doctrine Michael Handel piše: "Velika sila
može prvo dizajnirati željenu doktrinu i onda izgraditi i pribaviti oružje
koje se najbolje uklapa u tu doktrinu. Mala (slaba) država mora doći do
oružja koje joj je dostupno — i tek onda formulirati odgovarajuću doktrinu."
Doktrina se ovdje rabi kao sinonim za obrambeno (vojno) planiranje, a
često i obrambenu strategiju. O obrambenom planiranju raspravlja Stephanie
G. Neuman u Defense Planning in Less-Industrialized States, koja navodi
gornji citat da bi dokazala kako "vojna tehnologija ima vrlo različitu
ulogu u procesu obrambenog planiranja u razvijenim i slabije razvijenim
zemljama", s obzirom da su veze između vojne tehnologije i obrambenih
mogućnosti u slabije razvijenim zemljama "zapostavljene od analitičara
vanjske politike i obrane" razvijenih zemalja. Neuman poziva razmotriti ne
samo tehnološke nego i socijalne, političke, institucionalne i ine
čimbenike koji su dio procesa vojnog planiranja, uključujući i odnose s
dobavljačima vojnih potencijala, oslanjajući se u svojim raščlambama na
pomoć vrsnih suradnika iz područja nacionalne sigurnosti (pr. Geoffrey
Kemp, tada, 1984.!, član National Security Council, ili djelatnici na
Research Institute on International Change at Columbia University).
S obzirom na to da je shvaćanje uvjeta za planiranje i pribavljanje vojne
opreme u slabije razvijenom svijetu ostalo "na razini špekulacija među
vojnim povjesnicima" (Neuman), onda slobodno možemo reći da je suđenje
Hrvatima u Haagu za kakvo planiranje sukoba u cilju izvlačenja neke
koristi iz toga ispod svake špekulacije razvijena svijeta, jer za
planiranje se sudi zemlji koja nije imala ni svoju vojsku ni naoružanje,
ni dobavljače, i još je bila pod embargom.
To će potvrditi i prva izvješća Projekta za dugoročno upravljanje/
Demokratske tranzicije, koja su rezultat suradnje hrvatskih stručnih
timova s američkim umirovljenim časnicima od početka 1996. godine.
Korištenjem stručne dokumentacije iz 30-godišnjeg iskustva u vojnom i
civilnom sektoru, te drugih američkih javnih izvora, na jednoj strani, i
kroz radne sastanke s hrvatskim vojnim i civilnim djelatnicima MORH-a i GS
OS i njihova izvješća na drugoj, izvršena je procjena MO i GS. Obuhvaćena
su pitanja uloge, organizacije i funkcija pojedinih uprava; ljudskog
čimbenika: ovlaštenja i zaduženja; metoda planiranja; postupaka nabave
ljudskih, materijalnih i financijskih potencijala i sl., u cilju uvođenja
zapadnih standarda upravljanja i postizanja interoperabilnosti ustroja
hrvatskog obrambenog sustava sa zapadnim.
Tako je utvrđeno da su po raspadu Jugoslavije upravljačke funkcije po
organizacijskim cjelinama MO i GS uspostavljane "iz ruševina", i "pod
ratnim uvjetima, što je nalagalo inovacijske tehnike upravljanja i
fleksibilnost"; da je "postojeće kratkoročno/jednogodišnje planiranje
upravljanja potencijalima (dakle, ljudstvom, materijalnim i financijskim
sredstvima) potrebno povezati s potrebama srednjoročnog planiranja", kako
bi "čelništvo MORH-a imalo kvalitetniji uvid u veće kupnje, kao i
mogućnost izrade alternativnih tijekova aktivnosti" i sl.
Dalje, tek je trebalo uspostaviti Ured za raščlambu i vrednovanje programa,
u kojem je predlagano da se uspostavi vertikalna veza između Sektora MO i
GS i Kabineta ministra, drugih ministarstava i povremeno s Uredom
Predsjednika, Vladom i Saborom; te horizontalna veza među upravama MO i GS
OS! I ta bi vertikalna i horizontalna integracija trebala obuhvatiti
državni vrh i vojnu piramidu do dna strukture, tj. postrojbi. (Plan
dugoročnog upravljanja, pr. Dodatak E itd., veljača 1997.). Tek je 1996.
postalo moguće promišljati o uspostavi djelotvorne organizacijske
strukture u civilno-vojnoj interakciji, definirati tijek informacija,
jasno definirati ovlasti itd.
Dakle, kako je itko od Hrvata mogao — pod svim navedenim uvjetima —
planirati "etničku diferencijaciju", a potom sukob i rat kad ni 1996.
godine nije bilo onoga po čemu se sudi Hrvatima. Pseudoprocesi čudnih
nakana!? Kad ni do danas nije definirana politika opskrbe i nabave vojnog
naoružanja, što zbog zaostale zarobljene vojne opreme od JA koja je
uglavnom ruskog podrijetla, što zbog poigravanja NATO-a s članstvom
dokazane hrvatske vojne sile, što zbog kampanje protiv Hrvatske vojske i "promjena".
I spomenuti je projekt upravljanja izgubio kormilo. Pred obećane izborne "promjene",
kad su mnogi u MO i GS već uspješno koristili američka organizacijska i
upravljačka znanja i izvore, neki su se Amerikancima već odavno žalili na
sve i svašta (MO i GS nisu diskriminirali ni bivše oficire JA, ni Srbe ni
Muslimane koji su izrazili lojalnost hrvatskoj državi). Pretendirali su na
američki utjecaj za bolje mjesto u novom ustroju hrvatskog obrambenog
sustava, mjesto da su se zalagali za kvalitetniji ustroj i upravljanje.
Kako je rat uopće dobiven!? Vjerojatno Haag kroz svoje procese, kao i
mnogi vanjski suradnici koji su dolazili u iskrenim ili neiskrenim
nakanama suradnje s regionalnom silom, iz hrvatskog iskustva crpe debele
besplatne lekcije o psihologiji rata, i napose o pobjedi u ratu. Pogotovo
znajući da će na tim prostorima konvencionalno ratovanje dugo biti
superiorno suvremenim tehnologijama zapadnih obrambenih sustava.
Rat su dobili odani "timovi" dječaraca, civila i rijetkih profesionalnih
vojnika, gurnutih pod tenkove agresorske srpske vojske. Koje je vezao
zajednički motiv i pravedan cilj. Pod najezdom opremljene srpske vojske s
jasnim planom i tradicijom osvajačkog planiranja. Zajedništvom i
inteligentnim hrvatskim duhom koji je stalno inovirao, došlo se do
briljantnih pobjeda u obrambenu ratu. Nije bilo vremena za dugoročne
planove, kontrolu tijeka zapovijedi, dokumentacije itd. ni unutar MO i GS,
a kamoli do BiH, gdje su se također jedino Hrvati branili od srpskih i
muslimanskih osvajanja njihove zemlje.
Hrvati su zaslužili najjaču obrambenu industriju u regiji, koja se, usput,
u mnogim zemljama u razvoju pokazala pogodnom i za gospodarski razvoj. Ali
nikako ono što haaški suci propituju. Hoćemo li dopustiti da nakon svega
haaški progonitelji provociraju branitelje pitanjima o "nacionalnim
simbolima bivše Hrvatske" i o "reaktiviranom nacionalizmu" i sl. dok ih ne
osude za navodno rušenje SFRJ. Kada se radilo o najgorem obliku vrhunski
isplanirane srpske agresije na vojno neobučen i neopremljen narod. Po
ispitivanjima nekih haaških sudaca i reakcijama Carle del Ponte na
hrvatske medije, reklo bi se da se to Beograd ne miri s porazom svoje
agresije.
Izvor
SD
|