"Američki san" je gotov

 

Ovo nije hladni rat

 

Ivana Arapovic

 

14. rujna 2008.

 

 (The "American Dream" is over - It is not a Cold war! - 2 Sept 2008)

 

(Komentari)

 

Hladni rat je gotov. Odavno. Gotov je kao i "američki san" koji u  većini naroda pod vodstvom američke vanjske politike nikad nije niti ostvaren.

 

Kao iz podzemlja, američka skrivena ruka proizvela je trajne nevjerice i zabune, sa sretnim završetkom isključivo za beskurpulozne izdajice i jeftine političke likove u jaslama nacija nad kojim je bdjela "mesijska nada."

 

Napose to vrijedi za bivše komunističke zemlje koje su se bezuvjetno oslanjale na američku potporu pri ponovnoj uspostavi dugoočekivane slobode i nezavisnosti. Američki politički savjeti bili su uglavnom suprotni američkoj praksi unutar SAD-a.

 

Kao rezultat, te države su danas karikatura američke politike. Njima upravljaju netransparentni američki posrednici koji, kao u pravilu, podržavaju bivše komuniste i nesposobne lidere, premazujući ih u neo- ili reformirane demokrate, ohrabrujući ih da protjeraju istinske heroje i osloboditelje iz državnih ureda te ih progone.

 

Očito, neke uske interesne skupine se nisu zanimale za poštenu i jednakopravnu suradnju, nego su samo tražile poslušne izdajice, ponudivši im da odigraju "heroje" – poput tigrova od papira, i postanu istinska napast protiv svoga naroda i države.

 

Zato SAD više nemaju nikakav kredibilitet u svijetu, na koji su dično i silno se pozivali kreatori američke politike.

 

Hrvatska -- "uspješan eksperiment" za igrače u američkoj vanjskoj politici –dostatno turobno svjedoči o stvarnosti te politike.

 

Kao kod "Podzemnog čovjeka" u Dostoevskiia, hrvatski političari su se odvažili ponašati u stilu: "Progonit ću svakoga tko mene ne bude poštivao." Hrvatski premijer Ivo Sanader ima najduži rekord zlouporabe vlasti, uz punu podršku SAD-a, posebice otkako se odvažio dokazati "kredibilitet" svoje vlade izdajom heroja domovinskog rata – čak i bivšeg pripadnika Francuske legije stranaca, generala Ante Gotovine (!) – te izručiti ih MKS-u (ICTY), dok neke od najhrabrijih drži u zatvoru u Hrvatskoj.

 

Time je zaključen kraj hrvatske nacionalne politike. Premijer Sanader i predsjednik Mesić potom postavljaju za ciljeve Hrvatske "ulazak u NATO i EU" a uključuju je u nekakvu "mediteransku uniju" za što im birači nisu dali mandat. Pored toga, izjavljuju da im je san "demokratizirati" i Srbiju, što od njih, naravno, traže SAD.  Apsolutno nikakvih nacionalnih ciljeva nema na vidiku, niti "blagostanja" izvan njihove političke blagonaklonosti.

 

SAD su takve političare promovirali kao svoje "demokratske saveznike." Premda su Amerikanci uistinu tehnički podržali hrvatsku Oluju 1995, nakon toga je američka administracija stavila 5 milijuna dolara na glavu zapovjednika te operacije, dok se uloga SAD-a priznaje samo toliko koliko je potrebno da se gosp. George W. Bush nametne kao "osloboditelj" i "branitelj" Hrvatske, te uvojači hrvatske vojnike za svoje globalne ratove.

 

Danas se beskurpulozne izdajice u najvišim državnim uredima RH identificiraju s McCainom i Obamom. U tom je sva logika preostala HDZ-u, čijim vođama hrvatska povjest jamči mjesto izdajica heroja domovinskog rata i Hrvatske, makako se oni kolosalno dekorirali u "svjetske" ili "europske" političare, bilo "McCaina" ili  "Obamu."  "HDZ-u treba McCain (Sanader)…", "a Obama" je političar iz oporbe kojeg je trebalo interpolirati u HDZ-ovu političku shemu kako bi nestala svaka oporba nacionalnoj izdaji, tako da svi budu na "sigurnom." Pridruživanje hadezeovskim "McCainima-Obamama" upravo je zaštita od nehumanih progona, te je oporbenim političarima bolje šutjeti i slušati. Kukavički.

 

Uistinu su Bushovi, McCaini i Obame sve što je ostalo od današnje Hrvatske, uz jedno iznenađenje, gosp. Bidena. U američku kampanju u Hrvatskoj uključio se i hrvatski katolički svećnik iz SAD-a: "Hrvatski fratar savjetovao Joea Bidena." Dostoevskii bi bolje protumačio tu velikodušnost, ako to već nije uspjelo Drugom Vatikanskom Koncilu.

 

Hrvatske "elite" nažalost nisu bile tako zvučne protiv izdaje lažno optuženih ratnih heroja u Haagu. Ne spašavaju čast tako da njih vrate u domovinu, nego radije političare u HDZ, uz izdajice s "kredibilitetom," unutar političkih konstelacija odobrenih u SAD-u. Istinske heroje zamijenili su lažnim, američkim. Pozicioniraju se naspram američkih političara koji vode identičnu vanjsku politiku. Čak nam nameću tradicionalno protuhrvatske "elite" da nam pišu "još nenapisane scenarije" za hrvatsku politiku, hrvatsku povjest, uključujući i vojnu, te snimaju filmove, što mora biti neugodno svima koji su kroz sve to živjeli.

 

U to ime, Hrvati moraju biti "tolerantni" prema združenom kriminalnom poduhvatu HDZ-a i MKS-a. Svaka oporba, kad se i čuje, brzo završi u mrtvoj tišini. Nikakva kampanja s američkim saveznicima nije uspjela. Čak su i Rusi pokazali više suptilnosti i elegancije prema hrvatskim pritužbama na nepravde pri sastanku s predstavnicima Vijeća sigurnosti. Vojnicima se, dakle, može priznati visoka zasluga samo u Bushovim ratovima u Iraku, Afghanistanu i tako redom, tko zna dokle, ali ne i ako oni služe u interesu vlastite države i nacije.

 

Svjetsko protuameričko raspoloženje, koje HDZ-ove elite nekim čudom ignoriraju, nastalo je uništavanjem, te utopijskim "rekonstruiranjem" nove, mesijske sile koja gazi sve nacionalne vrijednosti i tradicije. Preko takozvanih "reformi," ona uništava svaku zadaću pamćenja i najkvalitetnije ljudi u svakom narodu, da bi onda bili zaboravljeni. Politika joj je nevidljiva, a njihov revizionizam bez milosti prema svim vrijednostima vitalnim za nacionalni opstanak. Ni za jednu jedinu istinu ne opstaje nikakva stabilna podloga.

 

Na hrvatski "američki san" i brutalnu neodgovornost i luksuznu inertnost hrvatske vlade, duboko je utisnut žig američkog službenog odobrenja, gdje je "nada" uistinu posljednja riječ koju hrvatski narod želi čuti. Samo iritira.

 

Ali i duh je hrvatskog naroda – plemenite nacije po riječima pape Ivana Pavla II – umrežen u inertnost. Većina Hrvata je paralizirana i premalo čini. Poslušna šutnja ne će potrajati jer, "američki san" ne postoji. Ostvario je jedino sva obilježja bivše komunističke represije. Ne treba pritom zaboraviti niti činjenicu da su kreatori američke vanjske politike podržavali komunističkog tiranina Josipa Broza Titu, obilno ga financirajući do samoga njegova kraja, što argumentira Christophe Dolbeau u knjizi o hrvatskoj povijesti, Hrvatska na straži Zapada.

 

"Hrvatski eksperiment" ne bi smio uspjeti u drugim europskim državama. Bilo bio to tragično za Europu. Ipak, "politički korektan" gosp. Sarkozy u Francuskoj, kojega mediji predstavljaju kao "Europu," juri na krhkim američkim krilima nebili ponovio hrvatski scenarij u Francuskoj: sukobljava se s vlastitim oružanim snagama, najavljujući milijun reformi i izdajući i svoje najvatrenije glasače. Kreatori američke vanjske politike ga slave dok ruši francusku samoopstojnost u strateškim sigurnosnim  i gospodarskim pitanjima i dok se obrušava na svakoga u vlastitoj zemlji.  Ne poštuje odbacivanje europskog ustava od francuskog naroda, te još nameće svoje uske poglede i drugim zemljama poput Irske, od koje traži novi referendum o europskom ustavu, premda se irski narod već izjasnio. Na kraju, Sarkozy je jedan od "čudotvoraca" takozvane mediteranske unije koje je Hrvatska, s neba u rebra, postala član. "Vrag je u detaljima" koje nitko ne zna, zahvaljujući "transparentnosti" hrvatskih političara koji jedini znaju što je "dobro" za Hrvatsku.

 

Zna se sad da američke teorije o državnoj upravi, demokraciji, obrambenom upravljanju, etici, i zapadnoj politici općenito  -- sve što je bivše komunističke zemlje privlačilo – danas nemaju veću praktičnu vrijednost od marksističkih.

 

Barem je takav rezultat njihove implementacije u drugim državama. Možda ni Amerikanci ne mogu biti zahvalni za to svojim vanjskopolitičkim dužnosnicima i savjetnicima, jer im ne donosi zlatne snove, samo kletve.

 

Američka politika više ne prolazi, što se vidi iz novog sukoba na crti SAD-Gruzija-Rusija-Južna Osetia. U ovom slučaju, nitko ne vjeruje u vezu s "hladnim ratom" koju neki pokušavaju uspostaviti. Kao što nitko, izuzev rijetkih i svemoćnih "američkih saveznika," odabranih svojeručno "nevidljivom rukom" američke vanjske politike među najkorupiranijim i najjeftinijim političkim figurama, nije mogao uživati u demokratskoj tranziciji u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Kosovu itd., a nema ni traga nekoj demokraciji u Iraku i Afghanistanu itd., samo masovno krvoproliće, nije prošla prošla bolje niti Gruzija sa svojim vođom. Gruzijskog političkog vođu su huškali također SAD i njihovi saveznički savjetnici prvo u represiju nad oporbom i slobodnim medijima, a potom i na otvoreni napad na Južnu Osetiu. Ali u Gruziji, priča ima drugi tijek, protivno slučaju europskih zemalja koje čekaju "američki san." Ovaj puta, istina izlazi na površinu. Na primjer, Guardian zna tko je koga napao, da je to priča o "američkoj ekspanziji a ne ruskoj agresiji," a Nation da se radi i o predizbornoj neo-konzervativnoj uroti i tomu sl., koja u Južnoj Osetiji nije uspjela.

 

Američkoj vanjskoj politici sigurno preostaje pretražiti vlastitu dušu, i to je, uostalom, američki problem. Ali za mnoge druge, diljem svijeta, američki san je svršena iluzija. Bolje da jest. SAD nisu ništa učinile da podrže pravednost i mir u svijetu, jedino su gledale kako uništiti snažne patriotske, prirodne vođe u drugim zemljama, u kojima bi onda nematnuli netransparentnu vlast i ništavne domaće političke marionete.

 

Ruski "Podzemni čovjek" konačno je pronašao svoje tlo i nacionalne elemente, što je urodilo zasluženim poštovanjem u drugim državama, tako da i one djeluju u interesu svog naroda. I bivši njemački kancelar Gerhard Schröder u Spiegelu upućuje na "Ozbiljne pogreške Zapada" odbijajući floskulu da se radi o hladnom ratu između SAD-a i Rusije.

 

Jasno je nama, američki podzemni čovjek je dobio pljusku u lice, naivan je,  potpuni neuspjeh, protivno svim očekivanjima. Na svjetskoj sceni SAD djeluje kao anononimni tiranin, s mesijskom nadom koja vodi njihove saveznike u propast, a možda čak i SAD.

 

Možda zapadne zemlje trebaju preispitati što su naučile o Rusiji. Rusija danas bilježi pozitivne pomake na terenu, zaustavivši sukob u Južnoj Osetii, zahvaljujući svom samopoštovanju, a SAD utapa i sebe i svoje saveznike u beznadnu utopiju.  Proturuska medijska kampanja je razumljivo histerična. Ovo nije "hladni rat."

 

Tigar od papira prisiljen je preispitati svoj krvavi put "širenja demokracije" i svoj "univerzalni moral," i gosp. Putin će biti zapamćen po tome.

 

Hvala za ništa, SAD. Za MKS, nadasve. Za "demokrate" Sanadera i Mesića, također. Lista je duga… Na portalu Voiceofcroatia.net će izlaziti na vidjelo.

 

---

 

VoC / Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

 

Kakav smo danas narod, u praksi

 

Ivana Arapović

 

30. srpnja 2008.

 

Danas više nitko nebi znao pouzdano reći jesu li Hrvati zločinački ili human, plemenit narod. Jesu li nacisti, fašisti, desničari (ako baš moramo...), ili boljševici, komunisti i demokrati  (u nekom novom ruhu). Nameću se takva pitanja, napose kad se svoj na svome svelo na ukrcavanje u neki Mesićev vlak ili se zaostaje zauvijek, ili pak na, tko je jamio, jamio je (bez ikakvih osobnih insuinacija na račun autora ove satirične upute vlastodršcima ili komu je već išla ali nek se ni to ne zaboravi...).

 

Moj je otac govorio, dijete kad si meni lijepo kako si tek ostalom svijetu, pred svaku Polnoćku. Spartansko-romanski kućni odgoj ima časti, dostojanstva, ali i malo filozofije. Dokuči se kad se odraste. Diskretan je i skroman, pruži toplu riječ ali ukaže i na moguću subjektivnost. Nepopustljiv i tvrd u bitnim stvarima, ali nikad toliko da se od njega puca.

 

Zato pogledajmo se kao odrasli ljudi u zrcalo. Kakav smo narod. Trpjeli smo srpske diktature, pola stoljeća komunizma, koji je pokazao što proizvodi: samo zlo. Imali smo heroje koji nisu pitali koliko košta, davali su i živote. Drhtali smo pred strahotama progona, atentata a onda i rata, a neki su, možda ne bez straha, borili se.

 

Danas kad su neki među ovim potonjima pukli, najlakše ih je zaboraviti. Samouboljstva, ubojstva, zatvaranja, isporuke zločinaca, a na drugoj strani, prazna obećanja kojekakvih unija iza zatvorenih vrata, prostitucija politike koja se možda i vodi u javnoj kući.

 

Gdje smo pogriješili, pitao se Hebrang kad su nam tražili Bobetka na žrtvenik živih ljudi u Haagu.

 

Nitko se neće odreći heroja Domovinskog rata, prevario nas Sanader.

 

Kakav smo narod, koji opet sve mora. HDZ mora, također, sve što netko drugi hoće.

 

Mora se živjeti, Bogu moliti, i umrijeti. Dičili smo se i glagoljaškim humanizmom,  duhovnim utjecajem zapada još od 15 stoljeća, hrvatsko-glagoljaškom i latinskom tradicijom, kultom svetaca, i Gospe, čak smo „prethodili odlukama II. vatikanskog koncila i današnjoj crkvenoj praksi“ (Dubravko Jelčić)- i što se iz svega toga izrodilo.

 

Komunističke tajne službe opet na vlasti. Manolić je bio sposobniji stvarati državu, ljudi bez komunističke prošlosti mogu samo umirati za nju. Prvih žrtvi se smijemo sjetiti, ali samo kad umru ili su u zatvoru, oni moraju proći iskušenja jer ih Bog više voli? Dobili smo mi Hrvati i u ovoj „slobodnoj“ hrvatskoj državi prve „ratne zločince“ a za prve milijune nitko ne smije pitati.

 

Uostalom, torturama se i jesu samo dičili bivši komunisti i jugo-oficiri, samo oni su i danas humaniji od nekog drugog vojnika koji je struku kovao u svom znoju i krvi za Domovinu. Što možemo kad smo mi ostali bili zločinci prije nego što smo se rodili.

 

Bili smo ponosni i na neku ratničku tradiciju, a danas smo poražen narod, koji dijalogizira samo u jednoumlju ili mora šutjeti, pljeskati, lagati sam sebi. Rijetko se tko za nešto bori osim za vlastiti probitak, jer i to se mora, a mogao je osvojiti brda i planine.

 

Od pobjedničke generacije koja je trebala cvasti, svoja na svome, možemo se samo zgražati nad vijestima o hrvatskim političkim porazima, opasnim paradoksima i nedostatku bilo kakva poštovanja bilo premo Domovini, bilo prema njezinom narodu. Upravo više niti nije kao naša.

 

Sad nek uživa tko može i komu je Bog dao. Zna se tko će opet gladovati i ginuti kad pukne posljednja grana nacionalne izdaje na kojoj sjede naši Bogomdani velikani, i rade ono što oni moraju: od skijanja po planinama i morima do javnih kuća, bez da im se imalo f.... za Hrvatsku ili hrvatski narod.  

 

Jesmo li ljubomorni na takvo rastakanje hrvatskog nacionalnog tkiva i na sve naše veličine koje se grade na vrijednostima što ne poznaje duh hrvatskog naroda niti hrvatska tradicija, osim one bliske boljševičke, komunističke. Unatoč dobrom kućnom odgoju, treba se normalizirati u ovom novom trendu, i obvezno zabiti glavu u pijesak svako malo u bilo kojoj ozbiljnoj hrvatskoj temi.

 

 

Kako itko može biti ljubomorni na svjedoke hrvatskog poraza, kao da Hrvatska nije pobijedila u ratu, može samo pjevati pjesmu poraza (kad su već pobjedničke zabranjene) „Tagda že pobeždena bisi čest hrstjanska, tagda že uhitiše bana hrvatskoga ošće živuća, tagda že ubiše kneza Ivana Frankopana, tagda otpeljaše kneza Mikulu Frankopana,.... Tagda že padoše krepci vitezi i boritelji slavni v premoženiji jih veri radi Hristovi....“

 

Ali ne u Krbavksoj bitci, nego u Haagu (jer Hrvatska mora). Sramota.

 

Kakav smo uistinu narod, i što su za Hrvatsku i svoj narod učinili naši političari. Strašno.

 

Hrvat se bori, istrajava, čuva čast i dostojanstvo, pa što Bog da i sreća junačka – to je bio naš narod. Danas, „normalizira se“ pod mekom palicom vlade i predsjednika, Sanader i Jergović nam kroje riječ koja nikad još nije imala nikakvu vrijednost, Mesić nas odavno ne zabavlja vicevima, Milanović kao da sanja postati hrvatski Boris Tadić mjesto Sanadera. Vrli pisci nam i legalne operacije u Domovinskom ratu uspoređuju s nelegalnim kao u Jugoslaviji, izravno ili neizravno, nijedna istina ne opstaje, sve je dakle kao u komunizmu. Što vrijedi, traje, i trajalo bi da je u hrvatskim državnim strukturama nečeg pošteno hrvatskog. Zato, kakav smo narod, ili bolje reći, kakve političke, kulturne i duhovne elite imamo – kakve su nam one?

 

Dopušteno je zajedništvo samo u izdaji, domalo će prevladati.  

 

Zna se kako to završava...  Netko je ipak odgovoran! Kakva je to opet hrvatska šutnja...  

 

Dakle, da ipak počmemo od prvih milijuna i prvih „tortura“? Evo čime su urodili, i što su nam danas veličine.

---