SLOBODNA DALMACIJA, 14. SIJEČNJA 2001.

HRVATSKI LIST - 3. TRAVNJA 2008.

 POLITIKA

Quo vadis HRVATSKA?

Za nekoliko godina igrat će se kolo uz zvukove tam-tama

Nije dovoljno žrtvovati šaku vojnika i progutati svoj ponos. Hrvatskoj će biti potrebno, bez dvojbe, dati još neke dodatne zaloge servilnosti i poniznosti

Piše : CHRISTOPHE DOLBEAU

Ispričati se, kajati se, moliti za oprost, kriviti sebe samog, i sve pritom rasprodati -- koliko je poniženja morala hrvatska vlada prihvatiti ovih zadnjih godina da bi joj konačno Bruxelles dodijelio malo pomoćno sjedalo! Od kajanja do pokajanja, od uvrjeda do prijekora, od dizanja ruku u zrak do samoomaložavanja... No možda ipak Sanaderova Hrvatska dobije jedno malo mjesto 2010. godine unutar Europske unije. Ali na način kako se stvari odvijaju, Hrvatska će vjerojatno sličiti na na onog jadnog gradjana iz Calaisa pred engleskim kraljem Edwardom III. koji je ostao « bosonog u gaćama, s konopcem oko vrata ».

A jesu li uistinu to Hrvati željeli? Je li to ono za čim su oni toliko vapili, svi oni koji su poginuli na bojišnicama samostalnosti, od masovnih grobnica 1945. godine do Titovih tamnica (« KPD-a »), pod udarcima njegove tajne policije? I zar se nije mogao zamisliti put koji bi bio vrjedniji i časniji? Kada gledamo u Haagu tri hrvatska generala -- od kojih je jedan Ante Gotovina, osloboditelj tzv. Krajine -- kako sjedaju na optuženičku klupu, a koje prate nekolicina holandskih čuvara, moramo se upitati kako je do toga uopće došlo? Tko je to uopće želio, a koji pošten Hrvat može to uopće prihvatiti? Evo vojnika koji su branili svoju zemlju od agresije, koji su to činili hrabro, s dobrom prosudbom i uspješno -- da bi se njih danas poistovjetilo sa drumskim razbojnicima! Kako je moguće da država Hrvatska, koja postoji zahvaljujući žrtvama na koje su bili spremni ti časnici i njihovi ljudi, može prihvatiti takvu parodiju pravde i takvo poniženje? Realizam i pragmatizam ne mogu opravdati baš sve jer postoje stvari s kojima se ne smije trgovati. Pored sitnih trikova i još sitnijih ambicija, političari bi trebali znati da se niti jedna zemlja ne može graditi ponižavanjem svojih vojnika. Trebali bi se prisjetiti da vječitim nagodbama glede svoje časti, u konačnici zemlja žanje opći prijezir.,,

A pred kojim to nazovi sucima trebaju branitelji Hrvatske sada odgovarati za svoje navodne zločine? Na ovim stranicama već je bilo riječi o glavnim okvirima Hasskog suda i profila suda pred kojim se sada nalaze Gotovina, Čermak i Markač -- a koji nas poziva na oprez. Predsjednik suda Alfons Orie nije nitko drugi već bivši advokat srpskog psihopata Dusska Tadića, što glede hrvatskih okrivljenika nikako ne može biti znak sudske nepristranosti. Jedan od sudaca je gdja Elizabeth Gwaunza, koja je pravila cijelu svoju karijeru u Zimbabveu, pod okriljem marksističko-lenjnističkog-maoističkog vladara Roberta Mugabea, jednog od najkrvavijih afričkih tirana. Drugi sudac je Uldis Kinis, Letonac koji je ušao u pravosudje 1981. g., kada je strašni Boris Pugo iz KGB-a drmao i oblačio gradom Riga, dočim su njegovi sudovi slali letonske disidente i patriote u gulag. Glede pak javnog tužitelja Alana Tiegera, njegov glavni znak slave je taj da je 1993. g., pokrenuo tužbu protiv četiri policajca u Los Angelesu, koji su pretukli jednog pijanca. No spomenimo usput da je tog istog tužitelja američko ministarstvo pravosuđa (kojega ono i plaća) ‘posudilo’ Haaškom sudu, tj. isti ljudi koji su nudili 5 milijuna dolara za uhićenje generala Gotovine, a koji sada traže od Hrvatske da se njezini vojnici idu tući zajedno sa američkim vojnicima u Afganistan! Kad cijeli slučaj ne bi bio tako dramatičan i kad ne bi bilo riječi o časti i slobodi troje ljudi, tada bi se moglo govoriti o jednoj vrsti groteske.

Haaška uvrjeda ozbiljno upozorenje Hrvatima

Pored te pravne maskarade -- od koje se može očekivati da ne će biti tako katastrofična kao što sad mislimo -- Hrvatskoj još nisu stale uvrjede i dalja razočarenja jer Europska unija može se pokazati kao jedan dobar mamac. Ne će biti dovoljno žrtvovati šaku vojnika i progutatit svoj ponos. Potrebno će biti bez dvojbe dati još neke dodatne zaloge servilnosti i poniznosti.

Nedavno smo vidjeli da « zaštićeni ekološko ribolovni pojas » (Zerp) koji je pokrenuo Zagreb, nije bio po volji budućih partnera Hrvatske. Stoga se Sabor požurio od njega dići ruke. Shvatilo se vrlo brzo da je odsad nezamislivo pokazivati i najmanji vid tolerancije prema NDH-u, i da nije nikako dopušteno odati počast patriotima koji su hrabro branili zemlju od 1941. do 1945. g. Nasuprot tome, posipanje pepelom uvijek je dobro došlo, Jasno je svima da katolicizam kod Hrvata smeta mnogim Europljanima. Nemojmo zaboraviti da je na nagovor Francuske Europska unija odbacila s gnušanjem svako pomišljanje na svoje kršćanske korijene. Uskoro će nastupiti doba u Zagrebu kad će se legalizirati brakovi homoseksualaca i čuvanje djece od strane homoseksualaca.

A i glede gospodarskih pitanja, situacija nije ništa manje alarmantna. Poznato je da u bankarskom sektoru Hrvatske udjel stranih investicija predstavlja 90 posto. Ako se zemlje poput Italije, Francuske ili Španjolske rukama i nogmama bore da zaštite svoja ključna poduzeća, Hrvatska, nasuprot njih, da bi pokazala dobru volju, mora svoja poduzeća žrtvovati stranim grabežljivcima.

Nakon njezina ulaska u veliko zajedničko agrotržište, Hrvatskoj će se zabraniti da prodaje tu i tu vrstu šunke, kobasica, sira ili vina -- jer oni ne će biti po ‘normama’. A nakon tog potrebno će biti voditi računa o kvotama, krenut će se s krčenjem tla, homogenizacijom kontrolnih brojeva, itd.

Nezavisnost Hrvatske koja je tako teško stečena i koja je već unakažena ukazima Carle Del Ponte i prijetnjama Bruxellessa i NATO-a smanjit će se još više. Suprotno onom što masa ljudi vjeruje, Europska unija nije konfederacija istih država nego jedna velika federacija u kojoj će stare države postati obične provincije, a čije će važne odluke donositi... « kvalificirana većina » - kako to kaže ugovor iz Lisabona. U takvom sustavu Hrvatska i njezinih 4,4 milijununa ljudi ne će imati nikakvu težinu. I još jedna točka vrijedna spomena: Hrvatska je zemlja koja je pretežno biološki i kulturno homogena -- što nije nimalo danas « europski ». Miješanje raznih rasa osnovno je pravilo koje europski mudraci traže i od Hrvatske. Na taj način će Hrvatska morati uvoziti kontingente obojenih emigranata. Za nekoliko godina kolo će se plesati uz zvukove tam-tama... Bez obzira s kojeg kuta gledišta i usprkos lijepim pričama hrvatskih iluzionista i raznoraznih verbalnih žonglera, buduća europska integracija Hrvatske ne će biti idilična kako se to predviđa. Haaška uvrjeda je ozbiljno upozorenje o kojoj bi hrvatski glasači trebali jako dobro razmisliti.

Christophe Dolbeau je književnik. Suradjuje s francuskim listovima Rivarol i Écrits de Paris. Autor je više djela iz područja književnosti. Izmedju brojnih objavljenih knjiga spomenimo Croatie, Sentinelle de l’Occident (Hrvatska, Na straži Zapada), Le Panserbisme, cancer yougoslave (Velikosrpsktvo - jugoslavenska rak-rana), France-Croatie (Francusko-hrvatski odnosi u razdoblju od 9. do 19 stoljeća) i Les Forces Armées Croates 11941-1945. (Hrvatske oružane snage 1941.-1945.).

OPĆI PTSP U HRVATSKOJ PRED DOLAZAK GOSP. BUSHA:

 Lud narod ili izdajnička vlada?

 30. ožujka 2008.

Jesmo li mi Hrvati “lud narod” ili nas je hrvatska vlada izludila svojim približavanjem Srbiji?

Ranije se time mogla “pohvaliti” Srbija, kad je Jovo Rašković rekao Tudjmanu da su Srbi lud narod, a i danas Srbi nisu sigurni jesu li “ludi“ ili “ludo pametni“ i vode o tome najozbiljnije, stručne rasprave. [1]

Nakon «uspješne politike» hrvatske vlade, prvi put smo čuli prije nekoliko godina od Vesne Škare-Ožbolt da smo i mi Hrvati «lud narod» jer se za nebrojene dokumente iz Haaga, koje je vlada skupa s Mesićem lifrala u Haag, uopće ne zna gdje će završiti. Odjedanput su neki progledali i postali svjesni da to ne radi nijedna zemlja. Naravno, uskoro poslije toga, Škare-Ožbolt se zavadila s pametnim premijerom, jer on sve zna najbolje.

Izluđivanje se nastavilo. Hrvatske institucije pod palicom vlasti htjele su napraviti svakoga ludim tko nije prepoznao njihovu genijalnost. Bilo je i ima u Hrvatskoj čak i vještačenja kod psihijatra protiv neistomišljenika, kao u Staljinovo i Titino doba!

Pametni stručnjaci su stali dokazivati da su hrvatski branitelji ne samo «zločinci» nego su i «ludi» ili će kad-tad to i postati, kao u Americi. Opasna je to bila sugestija i čudna skrb za branitelje, pogotovo sad kad se digla afera oko generala Koradea!  Dok su stručnjaci po svijetu utvrdili da se PTSP povećava u vojskama koje vode tip rata kao u Iraku, u Afganistanu, to je hrvatskim pametnim stručnjacima bio «dokaz» da su i hrvatski branitelji opasni i poludjet će prije ili kasnije. [2] Sudeći po kanadskim analitičarima, ni u Kanadi nije bilo izraženijih problema s PTSP-om američkog tipa do rata u Afghanistanu. [3]

Hrvatski su stučnjaci svojom «pomoći braniteljima» upravo doprinijeli najvećem uzroku PTSP-a u vojsci: izoliranost od društva i pokidane veze s ratnim prijateljima koji ih razumiju! Suodgovorni su, skupa s vlasti, za ono što se s njima događa, za njihove ekscese!

Pa čemu se čuditi ako su neki poludjeli, upravo kao mediji koji se, pred dolazak gosp. Busha, raspisali o silnoj potjeri za generalom Koradeom, o hrvatskim ratnim zločincima, pokušavajući preko slučaja Koradea ocrniti i lažno optužene generale u Haagu i Hrvatsku (to su zasad jedino hrvatski mediji direktno pokusali implicirati, Slobodna Dalmacija od 28. 3. 2008.). Kao da se dodvoravaju gospodinu Bushu, možda su mu pametnjakovići rekli da smo dobri samo za Afghanistan i Haag?

Zaneseni, hrvatska vlada i mediji idu dalje, rade i pišu do ludila o hrvatskim zločinima, «natenane». Uspješni, pozatvarali su koga su stigli iz rata, mnoge doista izludili a «Srbija je postala svjesna» da bi mogla izručiti srpske ratne zločince sudu Haagu.

Može se s pravom reći da je «san» predsjednika Mesića ili «strateški cilj» hrvatske vlade o normalizaciji Srbije ostvaren.

Sad srpski ministar Vuk Jeremic, kad govori o suradnji s Haagom, da bi Srbija normalizirala odnose s EU, spominje tek Mladića. (Gdje je Karadžić?). [4] I to je posve dosta od njih, oni su se barem sjetili srpskih ratnih zločinaca pred dolazak gosp. Busha u «regiju».

Možda bi gosp. Bush dopustio i potjeru za njima, ali bio bi to «najveći skandal od Hrvatske neovisnosti», da ga slučajno za to upita netko prilikom njegova posjeta.

Ima, ktomu, još jedna «mala» vijest koju su naši najpametniji mediji u RH zaboravili pred dolazak gosp. Busha, osim ako nisu ispali iz svjetskog trenda medija koji o tome pišu: Amerikanci su upravo oslobodili još jednog marinca optuženog za zločin nad civilima u slučaju Haditha, a odgovorne generale nisu krivično ni gonili. Tek neke niže zapovjednike što «nisu izvršili zapovijed». [5]

Svejedno, hrvatski se narod izluđuje s naručenim asocijacima svakog incindenta s Domovinskim ratom, a napose Olujom.

Nismo «lud narod», ali imali smo, i još uvijek imamo ludu vladu i medije od kojih je vrlo lako dobiti postraumatološki stres (PTSP)!  Najludje u čitavoj «regiji», koji vjerojatno pate od PTSP-a nakon toliko zločina nad hrvatskim narodom za vrijeme komunizma. Vjerojatno će samo kao takvi i ući u hrvatsku povjest, ako tko ostane pametan uz njih, i savjesno i svjesno je napiše!

Bit će zanimljivo vidjeti koliko je u interesu Vlade RH i medija nastaviti s izluđivanjem hrvatskog naroda. Nisu se samo približili Srbiji nego su je «prešišali»! Ludo, kako ne!

Ivana Arapović

http://voiceofcroatia.net

_______

[1] Na Svetski dan mentalnog zdravlja: Da li smo lud narod? Glas Javnosti, 10. 10. 2003.)

[2] IDEM NA PUSTI OTOK ! Doc. dr. sc. Tanja Frančišković, dr. Med, 24. 02. 2008.

[3] Une douzaine de suicides par année chez les militaries, La Presse, 2 mars 2008

[4] La Serbie met en garde l'UE sur le Kosovo, Associated Press, 29 mars 2008

[5] Affaire de Haditha: abandon des poursuites contre un Marine, Agence France-Presse ; 28 mars 2008

 ---------------------------------------

 ZERP: Kad je njima bilo do Hrvatske

Jeste li znali: HDZ-ovoj diplomaciji Hrvatska nikad niti nije bila pomorska zemlja

 Ivana Arapović, Montreal

11. ožujka 2008

Doista je nemoralno promatrati politički striptiz hrvatske vlade oko primjene ZERP-a kad je bilo otpočetka jasno da će skinuti masku i odbiti primjenu. Nije li premijer pred izbore obećavao da će se naći «prihvaljivo rješenje», drugim riječima, molio strane političare da se strpe jer će sve riješiti kasnije, nakon izbora. Danas kad mediji pišu da «Sanader 4. put mijenja stav», bilo bi iskreno reći da ga nikad nije ni promijenio. Jednostavno povremeno mora lagati Hrvatima, jer to u nas dobro prolazi, htjeli ili ne, jer na kraju «između EU i Hrvatske» Sanader «bira EU». Ako sutra Sanaderu parlamentarnu fotelju ponudi neka druga moćna sila, recimo Amerika, Rusija ili Izrael, dakle možemo očekivati da on naspram Hrvatske bira potonje. Ionako je upitno čije on interese provodi u Hrvatskoj, ali je jasno da su oni sebični i uski, protivno svakoj državničkoj tradiciji, kulturi i običajima.

A da ne govorimo o diplomaciji. Hrvatska se diplomacija, koju je danas Sanader restituirao u službenu državničku politiku, bilo vanjsku ili unutarnju, nikad niti nije ponašala kao da ima Hrvatsku, ili možda nju predstavlja. Govoreći općenito, izuzetci su doista bili rijetki.

Tu se krije ona dvostruka linija zapovjedajna HDZ-a koja je sačuvala kontinuitet od komunističkih vremena, i na čijem političkom kontinuitetu i dalje inzistiraju mnogi Sanaderu bliski «politički analitičari» u medijima, i zbog koje je trebalo oblatiti svaku alternativu, pa nam se tek čini da političari mijenjaju neka mišljenja koja niti nemaju. Provode tek neke naloge netransparentnih mentora, unatoč poznatom vapaju za transparentnosti tijekom cijelih 90-tih.

Kako je diplomacija funkcionirala, najbolje se vidi iz činjenice da se hrvatska diplomacija ničim nije založila da Hrvatska bude prepoznatljiva u svakodnevnom životu strane administracije. Priložit ću dva-tri primjera iz osobnog iskustva.

U Montrealu sam 2000 željela prevesti vozačku dozvolu iz Hrvatske tako da ne moram prolaziti kroz obuku za vožnju (tek testove) koja jednostavno nije bila prepoznatljiva. Hrvatska diplomacija (da, ona HDZ-ovska) niti do 2000. g. nikad nije dostavila kanadskim uredima potrebne podatke o novoj državi i novim ispravama, vrijedile su još uvijek jugoslavenske. Zato mi je trebala službena ovjera iz diplomatskog predstavništva u Ottawi, koja je sama bila nevažeća jer na njoj niti nije bilo originalnog hrvatskog grba. Neka loša kopija – diplomacija dobro štedi kad treba pokazati postojanje hrvatske države i njezinih simbola. I jedino u tome, oni pak žive raskošno, iznad standarda većine zemalja, daleko boljestojećih nego Hrvatska!

Drugi nesretni primjer (ne)rada hrvatske diplomacije je hrvatski jezik. Službena društva, recimo red prevoditelja, još uvijek ima jedino «srpsko-hrvatski» jezik koji prevodi na francuski, engleski i vice versa. Tu se uopće neradi o Hrvatskoj nesklonim ljudima, nego jednostavno nikad nisu dobili službenu informaciju da je službeni jezik Hrvatske – hrvatski. Možda prvi put od mene uz moje upite o članstvu, ali zar ja moram obavljati posao diplomacije i upisati hrvatski jezik u njihov registar u slučaju da odlučim postati članom nekog takva društva ili reda... A toliki hrvatski dokumenti u emigraciji se prevode... i malo koga zanima na koji jezik i s kojega, a ponajmanje hrvatsku diplomaciju. Ovdje se opet radi o ranim 2000!

Treći primjer se tiče baš ZERP-a i onoga u što se HDZ toliko ufao: Hrvatska nikad nije niti označena kao pomorska zemlja pred stranim poduzećima ili njihovim predstavništvima. To se moglo jasno vidjeti – da, 2000 g. – u svim firmama koje su ovisile o pomorskom prometu pri zračnoj luci Mirabel u Montrealu. Slovenija se računala kao pomorska zemlja ali ne i Hrvatska. Koje iznenađenje za me, ali pogotovo za predsjednike tih kompanija kad im pojasnim zemljopis Hrvatske i slovenski položaj. Toliko o «business presidents» i «business politicians». Jeli potrebno reći da je upravo u Canadi tolike godine službe provela upravo današnja Sanaderova intimna prijateljica i veleposlanica u SAD-u. Našim je poltičarima očito sve «Bogomdano». Pozicije, bogatstvo, blagostanje.... Što je njima ikada značila Hrvatska osim osobnu korist, i nažalost, izdaju.

Nisu ništa napravili za prvih deset godina, osim što su rušili što je stvoreno, i niti ovo desetljeće ne ide bolje, naprotiv.

Čemu se onda čuditi ove gospodnje (i opet HDZ-ovske!?) – 2008. Što Hrvatska ni danas nije uistinu pomorska zemlja, u smislu komparativne prednosti koju je morala imati i sačuvati po svim standardima političke i diplomatske, ili poslovne prakse. Mijenjaju političari mišljenje? Uopće ne. Prostituiraju se, na račun Hrvatske, jer to im se najbolje isplati u mutnom političkom bordelu.